Kako su varaždinsko-virovitičko-bjelovarski pustolovi prošli u Africi

NASLOVNAZVONIMO ZA VASŽIVOT

FOTO: Saša Pjanić

OD HRVATSKE DO GAMBIJE

Kako su varaždinsko-virovitičko-bjelovarski pustolovi prošli u Africi

Donosimo intervju s Damirom Filipovićem i Sašom Pjanićem fotografom i putopiscem, učesnicima na velikom humanitarnom reliju Budimpešta-Bamako voženom u siječnju

14.2.2018. 14:47 | Zvono PREGLEDA: 1937

28. siječnja 2018., prošli su kroz cilj dvanaestog izdanja najvećeg humanitarnog relija na svijetu, Budapest-Bamako. A malo je falilo da svega toga ne bude. Put od Hrvatske do Gambije, četveročlana varaždinsko-virovitička ekipa koju čine Damir Filipović, Stanislav Modrić, fotograf i putopisac Saša Pjanić i Aleš Vokurka, započeo je prometnom nesrećom u Francuskoj, kada se vozilo Nissan Patrol zaletjelo u ogradu autoceste N113, nedaleko Arlesa. Projekt koji se pripremao mjesecima u jednom trenutku visio je o niti. No u pravom coelhovskom stilu urote svih i svega da se nešto desi, obrat sudbine ipak ih je otputio dalje. Prema Maroku, Mauritaniju, Senegalu i Gambiji. Selima Podsaharske Afrike u koja su na kraju, djeci, uspješno dostavili prikupljenu pomoć. Priču punu znoja, strepnje i radosti pročitajte od naših sugovornika i članova reli tima MyLife4Kids, Varaždinca Damira Filipovića i fotografa i putopisca Saše Pjanića, koji je petnaestak godina živio u Bjelovaru.



Teško je odoljeti znatiželji i ne pitati odmah što se desilo u Francuskoj, no ipak za početak, dojam, impresija, vaš osjećaj svega kroz što ste prolazili zadnjih skoro mjesec dana?

Damir: Sjajan, fenomenalan, predivan! Wow, još se nismo ni otrijeznili od Afrike. Afrofilski virus trese nas na najjače. Apsolutno, vrijedilo je svakog truda, muke i strepnji. Svi crnjaci koji su nam zbog vozila prolazili kroz glavu svaki dan sada se čine nevažnim.



Saša: Kada Damir to kaže koji se nagutao daleko najveće količine stresa od svih nas, obzirom da je auto njegov i da je nekoliko mjeseci pred put proveo slažući ga u radionici Josipa Kemfelje u Šašinovcu, onda ja nemam što tomu dodati. Nekakva posebna providnost uz kušnju odozgo kao da nas je pratila u stopu. I nevjerojatan zanos zbog svega. Netom proživljeno stalno uspoređujem s relijem iz 2016. Pronalazim sličnosti i razlika.



Spomenuo si upravo prošlogodišnji reli Budimpešta-Bamako na kojem ste obojica učestvovali. Kako je bilo sada u odnosu na prošli put.

Saša: Reli Budapest-Bamako od 2016., na kojemu smo Damir, Stanislav i ja također sudjelovali, zapravo je bijenalni događaj. Sljedeći je dakle 2020. Kao i ovaj put, učestvovali smo u kategoriji 4x4 offroad, pod sada već uvriježenim nazivom MyLife4Kids. Razlika je u tome što smo ovaj put, zbog neprestanih intervencija i popravaka uslijed nesreće koja nam se desila u Francuskoj, bili prisiljeni odustati od offroada i voziti uglavnom asfaltom. No neke su asfaltirane dionice, posebno u Južnoj Mauritaniji gore od najgoreg terena, tako da osjećaj terenske vožnje ipak nije izostao. 2016. odradili smo dakle, puno više terenske vožnje kroz samu Saharu.



Damir: Ni tada nije sve baš išlo glatko. Još u Maroku imali smo ozbiljan kvar na zamašnjacima i pauzirali skoro dva i pol dana. A i troškovi popravka bili su čak i veći od svih intervencija ove godine. Propustili smo tada, kao i sada zanimljive dionice kroz zabačeni dio Maroka i ergove uz alžirsku granicu. Vidjet ćemo kakva će biti treća sreća 2020. S Marokom. Ili ćemo se jednom sami zaputiti tamo i odvoziti dionicu za sebe. Ili čak organizirati neku komercijalnu rutu sa potencijalno zainteresiranim entuzijastima.



Dakle, spremate se 2020. i treći puta u Afriku?

Saša: U ovom sastavu da. S tim da će Damiru i Staneku to biti četvrti put, s obzirom da su Varaždinci hrvatski veterani na ovome reliju još od 2015.

Sada vas konačno moram pitati što se to desilo u Francuskoj?



Damir: Peh. Ono što se ne smije desiti. Zaspalo se za volanom i tres! Završili smo u ogradi autoceste nedaleko Arlesa. Nitko nije računao na takvo što. Nissan je bio tip top spreman za sve izazove terenske vožnje. Josip i Tomislav Kemfelja iz Mistubishi internacional kluba, koji inače slažu terence odlično su pripremili vozilo za reli. I onda udes.



Saša: No ono što se izdešavalo u naredna 24 sata pravi je obrat sudbine. Zapravo puno obrata. Najlakše je bilo u trenutku nesreće. Kada smo shvatili da smo na cesti negdje u Provansi, a ne pred Svetim Petrom na obračunu, pomirili smo se s time da se vraćamo kući. No čim su počeli raditi telefoni, Stanislav, četvrti član tima koji je 15. siječnja, trebao doletjeti u Fez, a mi ga usput pokupiti i mehaničar Josip Kemfelja stali su organizirati akciju za spas MyLife4Kids tima. Sad smo zapravo mi bili ti kojima je trebala pomoć. Na kraju su, u roku od jednog dana stigli mehaničari i Stanislav, osposobili auto, a mi krenuli dalje.



Je li sve kasnije proteklo u redu?

Saša: S Nissanom je naravno bilo problema. Puno je vremena otišlo na automehaničare i to doslovno u svim afričkim zemljama kroz koje smo prolazili. No ne bih iz toga radio famu. Ovaj projekt nastao je zbog afričke djece, a taj segment na kraju je realiziran u najboljem mogućem izdanju. Zakinuti smo bili za offroad jer s takvim se vozilom nismo usudili više voziti kroz surov, saharski teren. No došli smo do svih mjesta važnih za dostavu izravne pomoći. Na tome treba biti itekako zahvalan jer moglo je i ne biti tako.



Damir: Točno. Upravo slušamo nedavne vijesti s BamakoBudapest Newsa. Nažalost, naš njemački kolega Gottfried Junghans preminuo je neki dan nakon što je, zbog posljedica saobraćajne nesreće koju je doživio u Mauritaniji, u komi prevezen u Njemačku. Bili smo gotovo na dlaku od takvog ishoda i tragedija suputnika tim više je pogodila sve nas. Budapest-Bamako, premda amaterski nije uopće bezazlen reli. Mauritanija je zona sumraka što se tiče vožnje po cesti. Unatoč kao dlan ravnim dionicama i preglednosti, kolnik često zna biti oštećen ili zameten nanosima pijeska. Vozači kamiona krajnje su bezobzirni prema svemu na cesti osim još većih i snažnijih teretnjaka. Kravu ili kozu pregazit će bez milosti ako im se zatekne na putu. A kada naiđete na cestu punu rupa, oni imaju neupitnu prednost u obilaženju. Tako se vozi po Mauritaniji. Zapravo, sigurnije ju je prijeći offroad.



Doista crn epilog ovogodišnjeg BudapestBamaka. No vratimo se na vašu primarnu misiju i upoznavanje Afrike. Kako je ovaj put protekao susret s djecom Podsaharske Afrike i kako je humanitarna misija MyLife4Kids izgledala u usporedbi s 2016?

Saša: Unatoč problemima s vozilom, rekao bih da je humanitarna komponenta projekta realizirana iznad svih očekivanja. Mislim čak na očekivanja i kada je vozilo bilo potpuno ispravno. 2016. išli smo s dva vozila no ovaj puta stvari je bilo čak i više. Osjetili smo to jako dobro na komforu vožnje. Za Senegal kažu da je jedna od najstabilnijih afričkih zemalja, s demokratskim legitimitetom svih dosadašnjih vlada. Naime, rijetka je afrička zemlja u kojoj se vlast, od sredine prošlog stoljeća kada su mahom one postajale neovisne od svojih europskih kolonijalnih gospodara, nije mijenjala nasilnim prevratima. Stekao bi se dojam da tu nema posla za humanitarce. No to bi bila pogrešna procjena. Dakar je najveća urbana konglomeracija u ovom dijelu Afrike, luka i prometni hub, načičkana s par milijuna stanovnika. No stotinjak kilometara dalje tipična je ruralna Afrika, rijetko naseljena zona Sahela sa zemljanim potleušicama slamnatih krovova i siromašnim, autarkičnim seoskim zajednicama. Obišli smo više takvih sela. Meni je u posebnom sjećanju ostalo jedno takvo, nedaleko grada Mbacke. Djevojke još uvijek prakticiraju tetoviranje brade i desni, običaj tipičan za narod Pular koji živi u njemu. Dočekani smo s oduševljenjem čitavog sela. Svim mališanima razdijelili smo školski pribor i ručno šivane igračke gospođe Tatjane Rimac iz Zagreba. Bio je to pravi plišani bestijarij sova, puževa, bubamara i ostale hrvatske faune duboko u afričkoj savani. Za seosku Mamu, kako posvuda po ruralnom afričkom zapadu nazivaju ugledne matrone, namijenili smo posebne darove. Na kraju su nam klinci na francuskom otpjevali Frère Jacques, u hrvatskom prijevodu poznatiju kao Bratec Martin.



Damir: Gambija je bila posebno iskustvo. Trećina populacije Gambije živi ispod razine siromaštva. Prolazeći je cijelu, uzduž istoimene rijeke, dojam je da je taj postotak još i veći. To je najmanja afrička država no s velikom populacijom imigranata koja ozbiljno ugrožava demografsko stanje nacije. U Gambiji smo imali posla na pretek. Osim mnogih sela u kojima smo dostavljali pomoć, upoznavši slučajno gos. Lamina Fattya na ulicama grada Basse Santa Su, posjetili smo i jedno S.O.S selo za nezbrinutu djecu kojega je on upravitelj. Po stoti put volim isticati ljepotu i blagoslov dječjeg osmijeha, pogotovo kada on dolazi od djece bez roditelja od kojih neka imaju i vidljiva tjelesna oštećenja ili čak rane. U selu Sankuli Kunda nazočili smo otvaranju novog seoskog bunara, izgrađenog sredstvima prikupljenim od učesnika ovogodišnjeg relija. Gambija je zemlja čiji je najudaljeniji dio tek dvadesetak kilometara od rijeke, a muku muče s navodnjavanjem.



Gdje ste spavali, što ste jeli?

Saša: U krovnom šatoru, uz cestu, na osami, u selu. Koji puta i u jeftinim guesthousima koji su, to moramo priznati u gambijskoj Serekundi i Banjulu odlični i koštaju dvadesetak eura po dvokrevetnoj sobi. I jelo smo spravljali u vlastitoj režiji ili pak jeli posvuda. Bili smo dobro opremljeni za pokretnu, poljsku kuhinju. Štednjak, plinska boca, frižider, sve je bilo u autu. I hrpa kisele repe i kupusa kojeg smo ponijeli od kuće.



Damir: Naravno, isprobavali smo i lokalnu kuhinju. Bilo je dosta jela od ribe. Čak i u Sahari jer put nam nikada nije odmakao daleko od Oceana. A kada bismo se i udaljili, našla se tu već nekakva rijeka. Naprimjer thieboudienne, jelo od ribe, riže i povrća, tipično za Mauritaniju. Servira se obično u velikoj, plitkoj padeli iz koje onda svi jedu.



I za kraj kakvi su planovi?

Saša: Zbog situacije s Nissanom, ovoga puta odustali smo od povratka kopnom, stavili vozilo na brod, a mi doletjeli avionom. To je prvi puta da se vraćamo tako, a nadam se i posljednji. Ovo nadam se i posljednji implicira i planove za Afriku 2020. Do tada, čeka nas mnogo posla. I pri tom ne mislim samo na organizaciju novog putovanja, već na prezentaciju i promidžbu kompletnog dosadašnjeg rada i projekta MyLife4Kids. Cilj nam je da naša priča o Africi živi i medijski bude trajno prisutna. Kroz predavanja, tribine, gostovanja, intervjue, Moram naglasiti da je Portal Zvono prvi razgovarao s nama po povratku iz Afrike i na tome mu se srdačno zahvaljujemo. U planu je i moja izložba fotografija, MyLife4Kids, na kojoj radim od 2016., a koju sam konačno završio. Ona bi predstavila rad udruge za promicanje vizualne kulture i kreativnosti Tvornica vizualne stvarnosti iz Virovitice koja je također dio ovog cijelog projekta. A kad već navodimo pokrovitelje, donatore i sve koji su pomogli projektu, oni su Grad Virovitica i gradonačelnik g. Ivica Kirin, Flora Vtc, Filex, Željko Piščetek, Pegas autodijelovi, Mitsubishi internacional klub, Skuba d.o.o., MS Express, KM, Pub Medina Škrinja, Zona Tri, Mobilisis, Saponia, DAF Hrvatska, Varaždinska televizija, Cole design, Otkriveno blago, Osnovna škola Slavko Kolar iz Hercegovca, ravnateljica Vera Obrovac i tajnik Juraj Marković, Učenici prvog i četvrtog razreda Područne škole Lozan i učiteljica Martina Lončar, Jantar, privatni donatori iz Trogira, Varaždine, Crikvenice, Ludbrega, Splita i Virovitce koji nas prate na stranicama Saša Pjanić, fotograf i putopisac i MyLife4Kids Rally Team. Svima im se ovim putem još jedno zahvaljujemo.



Damir: Uskoro ćete moći poslušati naša predavanja u Zagrebu, na Place2Go sajmu putovanja od 16. Do 18. ožujka, na kojemu je i TZ BBŽ već rado viđen izlagač i u Šibeniku, na Croatian Travel Festivalu. Želja nam je i u Bjelovaru upriličiti jedno lijepo, putopisno predavanje i druženje. Na kraju krajeva, Saša je tu domaći, a i prve fotografske korake napravio je baš u bjelovarskom foto klubu Iris.






























































Tagovi: saša pjanić, damir filipović, budapest-bamako, humanitarni reli, mylife4kids, afrika

Virovitičko-bjelovarski putopisac i fotograf kreće džipom kroz Saharu
Saši Pjaniću uručena nagrada »Marko Polo – grand prix«
Neponovljiva putnička foto-priča
Nastavnik geografije iz Garešnice širi pozitivu po Africi
Kako smo volontirali u Ruandi
Luka Horvat brončani u Maroku
Skype tehnologiju uveo u geografiju
Najveća živa legenda popularne glazbe danas slavi 76. rođendan
Moto alka na Terezijani
BJELOVARSKI NAVIJAČI U AKCIJI: Kako je pobjeda Hrvatske protiv Nigerije viđena u Bjelovaru
Halid Bešlić na Terezijani
Svečana povorka u čast carice Marije Terezija
16. Memorijalni međunarodni nogometni turnir limača »Dr. Anđelko Višić«
Umjesto osmrtnica – jelovnik
Terezijana – petak
Tamburaški sastav Fijaker na Terezijani
Hladno pivo na Terezijani
I u Bjelovaru stao promet
POČELA TEREZIJANA: Večeras Hladno pivo, sutra Halid Bešlić, a u nedjelju Učiteljice
Po 21. put nogometna ludnica zahvatila je svijet
Osam medalja i tri pehara za Omegu u Senju
Koncert zbora Vox feminae u Domu kulture
RADOVI ZAVRŠENI U ROKU: Otvorena nova kupališna sezona na novoobnovljenim bjelovarskim bazenima
Sudar na križanju Đurđevačke i Matačićeve
Predstavljen novi trener RK Bjelovara Hrvoje Privšek
Jurica Kovačić osmi na Balkanu
Župan ugostio kolegu iz češkog Plzena u uzvratnom posjetu
NK Bjelovar – NK Garić 4:0
REVANŠ ZA LANJSKI PORAZ: NK Bjelovar više nego uvjerljiv
U centru Bjelovara postavljen ogromni LED ekran za gledanje Svjetskog nogometnog prvenstva
»Jelena Trade« pobjednik malonogometnog »Trofeja Dinamo« na starom Partizanovom
Bajs na konferenciji o prometnom Masterplanu
Bajs na Smotri manjinskog stvaralaštva Bjelovarsko-bilogorske županije
VEDI DOVEO CEDU: I staro i mlado, od klinaca do gradonačelnika, na druženju s Cedevitašima
Na natječaju za zbornik dječjih radova Lovrakovih dana sudjelovalo 80 škola
Novi asfalt u Ladislavu
Dora Dent prva, a Iva Šimić druga u Čakovcu
Besplatna škola programiranja u Daruvaru
Golubaši se predstavili bilogorskim plesovima
Humanitarni nogometni turnir za Adrianu Krog
Sportski pub kviz u kafiću History
Na današnji dan rođen je najlegendarniji moreplovac i ronilac 20. stoljeća
I Slovenke zaigrale nogomet na bjelovarskom turniru
Obilježen Dan Bjelovarsko-bilogorske županije
Prvi Amadeus fest u Bjelovaru
Župan Bajs dodijelio priznanja za nabolje učeničke radove
Bajs na dodjeli nagrade na Lovrakovim danima kulture

Pretraži Zvono

48 SATI NA ZVONU

.

Najveća živa legenda popularne glazbe danas slavi 76. rođendan

.

Moto alka na Terezijani

.

BJELOVARSKI NAVIJAČI U AKCIJI: Kako je pobjeda Hrvatske protiv Nigerije viđena u Bjelovaru

.

Halid Bešlić na Terezijani

.

Svečana povorka u čast carice Marije Terezija

.

16. Memorijalni međunarodni nogometni turnir limača »Dr. Anđelko Višić«

.

Umjesto osmrtnica – jelovnik

.

Terezijana – petak

.

Tamburaški sastav Fijaker na Terezijani

.

Hladno pivo na Terezijani

.

POČELA TEREZIJANA: Večeras Hladno pivo, sutra Halid Bešlić, a u nedjelju Učiteljice

Halid Bešlić na Terezijani

Sudar na križanju Đurđevačke i Matačićeve

U centru Bjelovara postavljen ogromni LED ekran za gledanje Svjetskog nogometnog prvenstva

RADOVI ZAVRŠENI U ROKU: Otvorena nova kupališna sezona na novoobnovljenim bjelovarskim bazenima

Hladno pivo na Terezijani

Aerodrom pokraj Čazme, uz ove ambicije, mogao bi postati troškovna rupa bez dna

Hoćete ići gledati nogometno SP na velikom ekranu u centru grada?

Da, sve utakmice, makar sjekire padale

Samo utakmice kad igra Hrvatska

Ne, radije gledam doma, udobnije je

Nisam u Bjelovaru, putujem u Rusiju, imam uplaćen aranžman

Kakav ekran? kakvo SP?

Klikni na odgovor za koji želiš glasati.
Pogledaj rezultate

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAOGLAŠAVANJE