NASLOVNAZVONIMO ZA VASZANIMLJIVOSTI

I Djedu vrijeme ide

NAKON VIŠE OD POLA STOLJEĆA SLUŽBOVANJA NAJPOZNATIJI OVDAŠNJI DJED MRAZ ZDENKO LIPOVSKY RAZMIŠLJA O MIROVINI
I Djedu vrijeme ide

24.12.2017. PIŠE: Mato Pejić FOTO: Vlatka Daněk i osobni arhiv Djeda Mraza PREGLEDA: 2044


DARUVAR U životu čovjeka postoje četiri faze – prvo vjeruješ u Djeda Mraza, onda ne vjeruješ, pa si ti Djed Mraz i onda na kraju izgledaš kao Djed Mraz. Tako kaže jedna novovjeka mudrolija, a daruvarska stvarnost otišla je korak dalje, pa ispisala još smješniju, još duhovitiju, čudniju i nevjerojatniju definiciju životnog vijeka čovjeka koji je bio Djed Mraz još dok je vjerovao u njega. Ovdašnji starosjedilac Zdenko Lipovsky, koji je i ove subote na gradskom trgu djecu obradovao slatkim paketima, prvi je puta crveni kostim trbušastog djedice obukao daleke 1963., kada mu je bilo samo osamnaest godina.



»Nagovorile su me kolegice u tiskari u kojoj sam radio kao ručni slovoslagar, rekle su, pa ti znaš s djecom, tebe djeca vole, ti ćeš biti naš Djed Mraz, a ja sam rekao pa nemojte mene, ja sam klinac, meni bi Djed Mraz još mogao nositi poklone… ali nagovorile su me. I tako je to počelo,« otkriva nam Zdenko Lipovsky detalje iz svojih djedomrazovskih prapočetaka. Slijedeće godine ga nisu morale puno nagovarati, a onda se to »dalo na zlo« – počelo mu se sviđati i počeo je u svojoj ulozi uživati. Onda su ga zvali u češki dječji vrtić i drugdje, a puno puta išao je u obiteljske posjete, kao što to pravi djed i radi, samo što se nije morao u kuće spuštati kroz dimnjak.



U svojoj najpoznatijoj ulozi imao je prekide, ali joj se uvijek vraćao, a posljednjih četvrt stoljeća, nakon Domovinskog rata, redovito ga angažira gradska uprava, bez obzira na to koja je politička opcija vodi. Računa da se svih ovih godina slikao s više od dvije tisuće mališana. Poslije rata dobio je i novu uniformu, koju mu je iz Amerike donijela šogorica Ana Zlata Ruf Kaplan i od tada je izgledom toliko vjeran slavnom stanovniku Sjevera, da je daruvarski Božić nezamisliv bez njegovog Ho, ho, ho… i bez zvona kojim najavljuje svoj dolazak s vrećom punom darova. Ta je uniforma zapela za oko i drugim priređivačima blagdanskih podjela darova, pa su ga jednom predstavnici komunalnog poduzeća pitali da li bi je posudio za njihovu božićnu proslavu. »To ne dolazi u obzir, kako kauboj svoj šešir ne daje nikome, tako ni ova uniforma nije na posudbu,« odbrusio je gospodin Lipovsky, a kada je shvatio da se nećkaju pitati ga da on podijeli darove njihovoj djeci, jer se boje da to neće moći platiti, rekao im je: »Ja sam vam jako skup – radim besplatno!«

»Ja to radim zbog djece i za djecu, ali i za svoje osobno zadovoljstvo, jer me to veseli. Kad bih htio raditi za novac, onda bih ja kupio deset uniformi i otvorio firmu pa bi drugi radili za mene, a ja bih bio šef,« objašnjava gospon Zdeno kroz smijeh svoju poslovnu filozofiju.



Njegova dobroćudna i vesela pojava, te okruglasta fizionomija ulijevaju potpuno povjerenje. I tako više od pola stoljeća. Ako za nekoga možete reći da je rođen za Djeda Mraza, onda je to Zdenko Lipovsky, otvoren i jednostavan i uvijek spreman na šalu, pa i na vlastiti račun. Tako bez ustezanja pripovijeda i prispodobu o jednoj gospođi koja je s oduševljenjem prišla njegovoj supruzi Olgi i pohvalila je kako »mu je sjajno nafutrala trbuh«, a ona je kao iz topa ispalila: »Ma, kakva ja, to su mu nafutrali njegovi zubi!«



Rezultat toga »futranja«, dakako uz godine koje se bezobrazno gomilaju, pa ih je sada nepunih sedamdeset i dvije, suzio je daruvarskom Joulupukkiju manevarski prostor, sve teže, naime, podnosi napore koje iziskuje ta uloga, a to je ujedno i razlog zbog kojeg je, nakon otprilike jednog desetljeća prestao svoju obiteljsku kuću u ulici Eugena Kumičića  o blagdanima pretvarati u Dom Djeda Mraza. Nije više pronalazio ljestve kojima bi povjerio svojih 130 kilograma, pa je unatoč svesrdnoj pomoći sina Elija, a onda i kuma i susjeda, na Tri kralja 2009. godine zauvijek isključio daruvarski Las Vegas, kako ga je od milja zvao. I sada je kuća za Novu godinu osvijetljena, ali ne više od onoga što rade »normalni ljudi«. A prije, e, to je bilo nešto. Deseci tisuća lampica, deseci metara svjetlećeg kabla, deseci kilograma svjetlećih mreža, sanjke, Rudolf i mnogi drugi likovi i figure i – u središtu te raskoši – imena njegovih unuka Tesse i Tine za čiju je radost i zadovoljstvo i krenuo u tu priču. Opet je ključnu materijalnu potporu dala šogorica Zlata, koja je na Zdeninu izjavu da bi htio da mu kuća izgleda poput Las Vegasa, poslala komplet od 500 lampica, ali naš ih je Santa Claus ubrzo poslao na Cerik (daruvarsku deponiju otpada). Naime, zabunom je sistem koji radi na 110 volta bez pretvarača priključio u našu dvostruko jaču niskonaponsku mrežu. Kasnije je doznao da je zapravo bacio ispravne lampice, jer je izgorio samo osigurač.



Ubrzo je međutim stigla nova interkontinentalna pošiljka od dvije tisuće lampica, pa jedna još kudikamo veća, pa su takve stvari bile dostupne i kod nas pa je kombinirao domaće i američke svjetlosne efekte. Počelo je to tako opterećivati kućne instalacije, da je morao raditi razne preinake i kombinacije, ali nije uspio nagovoriti niti namoliti gradske oce ni Elektru da pomognu u snošenju tereta koji je pao na obiteljski proračun, jer je račun za struju za taj mjesec dana – od Svetog Nikole do Tri kralja – iznosio tisuću i dvjesto kuna. Negdje drugdje vjerojatno bi bilo više razumijevanja, jer u Kumičićevu su ulicu dolazili ne samo mnogi Daruvarčani, nego i znatiželjnici iz bliže i dalje okolice, pa se to moglo razviti u lijepu turističku atrakciju. Na kraju krajeva, sve je počelo prije Božićne bajke čazmanske obitelji Salaj, koja je danas važan županijski turistički brend.



A jeste li primijetili kako moj sugovornik svaki čas spomene Ameriku. Te Amerika ovo, te Amerika ono. Ja jesam, ali ja se ne računam, jer od prije znam za njegovu opsesiju Sjedinjenim Državama. Posebno šeširima. Ima ih preko dvadeset, od čega je sedamnaest Stetsona. Onda su tu kape šilterice najčešće sa znakom nekog kluba ili firme. Mnoge je podijelio, ali svejedno ih ima barem četrdesetak. Kao klinac bio je zaljubljenik u vesterne, a prijateljima je prepričavao i filmove koje nije gledao, pa i one koji nisu ni snimljeni. Jednostavno bi izmislio sadržaj „filma“

»Ja sam oduvijek volio Ameriku, što se u ono vrijeme nekima baš nije sviđalo, a moj je djetinji san bio igrati za Dinamo i otići u Ameriku. Na kraju, u Ameriku sam putovao samo turistički, a kada sam imao priliku otići tamo živjeti, od bio sam to. Kada je počeo rat nudili su nam, naime, da cijela obitelj ode, ali ja to nisam htio, Daruvar je moj grad i ja ću ga braniti, rekao sam.«



I branio ga je. O tom lokal-patriotizmu bez premca mogla bi se ispričati jedna lijepa priča, kao i o tim amerikama. Onda bi se jedna sjajna prispodoba mogla ispričati o daruvarskim glazbenim grupama, vokalno instrumentalnim sastavima, jer je u mnogima Zdeno svirao bubnjeve. »Ja sam u dječjoj limenoj glazbi svirao pozaunu i bas, a od srednje grafičke škole, u koju sam išao u Zagrebu, svirao sam bubnjeve. Svirao sam u Elektronima, u Ždralovima, Grupi Da, pa s Vladom Šustom u Veseljaku, pa u Ponoćnim leptirima, onda u Zbrda-zdola, pa u Codi, tko bih sve i popamtio, jedino nisam svirao u najpoznatijim Gambrinusima, jer kad sam trebao s njima svirati nisam mogao, jer sam se ženio,« prisjeća se Zdeno, dodajući kako pamti vječnu repliku jednog kolege iz benda: »Dečki, da bi imali bolju ambažuru, ajmo si na šank popiti jedan Amaro!« 



Slijedeća sjajna priča mogla bi se ispričati o njegovim češkim korijenima, o moravskim i sudetskim precima Lipovský, Geller i Bayer, o plesanju u Češkoj besedi i o tome kako su obje unuke išle u češku osnovnu školu, a imao bi što zanimljivoga reći i o svom zanimanju koje više ne postoji – o poslu ručnog slovoslagara i o daruvarskim novinama i knjigama koje je pripremio za tisak…

Ali, ostat će to za neku drugu priliku, jer sada se još malo vraćamo Djedu Mrazu. Ili Božićnjaku, kako mu također kažu, ali s obzirom na to da je on počeo predaleke 1963…. »To je jedna navika. Znam ja da je u Americi Santa Claus, u Njemačkoj Weinachtsmann, a konačno u Češkoj je Ježišek, ali navika je to, automatizam.« Kad je prvi put bio Djed Mraz imao je uniformu koju su imali u tiskari, bila je crvena »kao kardinalski plašt, kao pelerina“. Tada je glavni sadržaj djedove vrećice bila naranča. Uz tu voćku čudnovatu našao se pokoji bombončić i čokoladica. „Igračke su došle tek puno kasnije, nije to bilo kao danas!«



Kroz sve te silne godine nakupilo se puno uspomena, ostale su u sjećanju razne epizode, smiješne i nespretne, kao ona kada se u restoranu Terasa, bez najave i dogovora pojavio točno u ponoć na dočeku Nove godine, a kako je malo zakasnio pa došao baš kad su bila pogašena svijetla, skoro je nastradao bauljajući po mraku. Jednom mu je otpao tučak na zvonu  baš kad je zvonjavom najavljivao svoj dolazak… »A prošle godine me je jedna curica uhvatila za ruku i ne pušta. Pitao sam je hoćeš li ići sa mnom kući. Kaže: hoću. A hoćeš li ti mene voditi svojoj kući, a ona opet: hoću. Jedna sam je uvjerio da me mora pustiti da podijelim paketiće do kraja, uz obećanje da ću joj u noći donijeti dar pod bor.«



I tako iz godine u godinu punih pet desetljeća i kusur. A i još će. Koliko, ne zna se.

»Eto, nakupilo se preko pedeset godina radnog staža, pa mislim da sam zaslužio mirovinu,« našalio se Daruvarski Djed Mraz Zdenko Lipovsky. »Ove godine ću još izdržati, valjda i na godinu, a onda ćemo vidjeti.«









Tagovi: djed mraz, zdenko lipovsky, božić

Kul Pongu nije odolio ni Djed Mraz

Djed Mraz otkriva tajne svog zanata

Djed Mraz i njegovi pomoćnici s veseljem su donijeli čepove u prostorije Lige protiv raka

Djed Mraz posjetio vatrogasce

Gradski paketići za djecu podijeljeni u Domu kulture

KK Bjelovar – KK Cibona 81:137

Župan Bajs sastao se s novom predstojnicom Ureda državne uprave

Gradonačelnik Hrebak i zamjenik Brajdić sastali se s predstavnicima MO

Anja Stanković: »Djecu učim da razumiju i filtriraju informacije kojih ima sve više«

BRZE KREDIT i POZAJMICE.

Ponuda za zajam Posuditi od 2.000 eura do 90.000.000

Ponuda kredita 100 od garancija bez ikakvih problema

Ponuda kredita 100 od garancija bez ikakvih problema

Ponuda kredita 100 od garancija bez ikakvih problema

U naletu automobila smrtno stradao biciklist

Jeste li vidjeli sudar u ponedjeljak na križanju Bakačeve i Frankopanske?

Subotnja šetnja Bjelovarom

Podržavate li prijedlog Zvona, da se postavi mega replika jedne od najvrjednijih pisanica na svijetu u paviljonu uoči Uskrsa?

Podržavam

Ne podržavam

Klikni na odgovor za koji želiš glasati.
Pogledaj rezultate

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAOGLAŠAVANJESTARO ZVONO