Toni Hnojčik – ime mu zaboravljaju, ali fotografije pamte

NASLOVNAOSOBA TJEDNA

FOTO: Zvono

TO SAM RADIO U RATU, SINE

Toni Hnojčik – ime mu zaboravljaju, ali fotografije pamte

Daruvarčanin koji danas živi kao umirovljenik u Zagrebu devedesetih je zabilježio mnoštvo ratnih prizora i stvorio vizualno sjećanje na dane borbe protiv agresije

8.12.2017. 08:33 | Zvono PREGLEDA: 4705

Upravo ovih dana na području zapadne Slavonije zaredale su godišnjice kojima se obilježava početak ratnih zbivanja u tom dijelu Hrvatske. Jedan od najzaslužnijih za činjenicu što je tih ratnih devedesetih godina javnost bila upoznata s onim što se događalo na području Daruvara, Pakraca, Lipika i okolnih mjesta, svakako je daruvarski fotograf i fotoreporter Tony Hnojčik, kojeg su kolege iz medija s razlogom zvali »dobrih duhom zapadne Slavonije«. Koliki je doista njegov doprinos u bilježenju tog dijela hrvatske povijesti na najbolji način ilustrira monografija »To sam radio u ratu, sine«, koju je objavio 2011. Listajući taj vrijedni povijesni dokument, promatrač može gotovo osjetiti početak previranja među etnički podijeljenim stanovništvom na tom području i strahote koje su kasnije uslijedile. Izdavanje monografije, priča nam Hnojčik, koji danas u mirovini živi u Zagrebu, značajno se odrazilo na njegov posao.



TO SAM RADIO U RATU, SINE

– Ta knjiga mi je doslovno promijenila život. U to vrijeme sam radio u EPH, kojoj sam ponudio da bude izdavač ili barem suizdavač monografije, što su odbili. Kasnije mi je postalo jasno da je očito nekome bilo u interesu da knjiga ne ugleda svjetlo dana. Nakon što sam je objavio u suradnji s Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom, u svojoj sam matičnoj kući dočekan na nož. Zatvorili su me u jedan ured i više mi nisu dozvoljavali da bilo što radim. To je potrajalo 3,5 godine, nakon čega sam umirovljen. To razdoblje bilo je najgore u mom životu – priča nam Hnojčik, koji je radni staž gradio u vodećim hrvatskim tiskanim medijima. Karijeru je započeo još kao srednjoškolac 70-ih godina u Večernjem listu i tjedniku češke nacionalne manjine Jednota, a snimao je za Arenu, Jutarnji, Gloriu, Autoklub i druga poznata izdanja, dok je za vrijeme rata honorarno radio i za HTV. U tom razdoblju načinio je tisuće fotografija i snimaka, često stavljajući vlastitu glavu u torbu.

– Ja sam »polutanac«, kako kažu u Daruvaru. Otac mi je bio Čeh, a majka Hrvatica s nešto mađarske i njemačke krvi. Ja sam rat proveo kao individualac, iako moram naglasiti da to nije bio moj rat. Bio je to rat za moj dom, pri čemu sam ja kao građanin, radeći svoj posao, dao što sam mogao. U jesen '91. nisu me htjeli mobilizirati jer bi time Daruvar i taj dio Hrvatske puno izgubili. Na taj način bio sam slobodan u svojim kretanjima, odlazio sam kamo sam htio, čak i na drugu stranu – prisjeća se Hnojčik. To je rezultiralo izvanrednim fotografijama zahvaljujući kojima su neki od ključnih trenutaka u novijoj hrvatskoj povijesti oteti zaboravu. Hnojčik je, primjerice, jedini snimio pobunu srpskih policajaca u Pakracu 2. ožujka 1991., prvi snimio razrušeni Lipik, uhićenje srpskog vođe Veljka Džakule u brdima iznad Pakraca te niz drugih tragičnih događaja. Unatoč brojnim opasnostima kojima se izlagao i nemjerljivom doprinosu koji je dao u tim vremenima, Hnojčik danas od toga nema nikakve »opipljive« koristi.



BOLNA NEPRAVDA

– Nemam status hrvatskog branitelja niti braniteljsku mirovinu, iako sam bio dragovoljac Domovinskog rata i član ZNG-a. No, ne boli me to, bole me neke druge stvari. Primjerice, u daruvarskom dvorcu je prije dvije godine otvorena spomen-soba posvećena događanjima u Domovinskom ratu za koju sam spremno ustupio svoje fotografije i filmove. No, nigdje nisam potpisan. Slično se dogodilo i na nedavnom obilježavanju početka rata u Pakracu, na koje nisam pozvan. Međutim, organizatori su na pozornici s koje se narodu obraćala i predsjednica Grabar Kitarović izložili moje ratne fotografije, također me nigdje ne spomenuvši kao autora. To me boli – kaže naš sugovornik. Pa, iako boli, dodaje, na takve je nepravde, iza kojih u pravilu stoji politika, navikao. Neposredno nakon rata, kaže, vidjevši tko se u Daruvaru bavi tim poslom, s politikom je odlučio raskrstiti zauvijek.

– Ljudi koji su, primjerice, meni zamjerali što sam se kao gradski vijećnik zalagao za postavljanje ploča na hrvatskom i češkom jeziku, uz opravdanje da će zbog toga i Srbi zatražiti ćirilične ploče, kasnije su upravo na takvim zahtjevima prema višim instancama gradili političke karijere. To mi se ogadilo i neke od njih ni danas ne mogu vidjeti – kaže Hnojčik. No, problema s politikom nije imao samo tijekom devedesetih godina. Ona je »zapečatila« i njegovu akademsku karijeru.



NA »PIKU« UDBA-E

– Sedamdesetih sam godina, nakon završetka gimnazije i kratkog angažmana u Jednoti i Večernjem listu, otišao na studij u Prag, na tamošnju uglednu Filmsku akademiju. Prije toga, 1971. godine, postao sam član Matice hrvatske. Za vrijeme mog studija, u Pragu je bilo studenata iz čitave bivše Jugoslavije, a vjerojatno zbog veza s Maticom, UDBA je baš mene pokušala vrbovati za špijuna. Tražili su od mene da im dojavljujem informacije o drugim ljudima iz našeg kraja, što sam u više navrata odbijao. Kako su oni bili uporni, a paralelno s tim su se po Europi počele događati čudne stvari, čak i ubojstva naših ljudi, zaključio sam kako ću pobjeći od njih samo ako prekinem studij, što sam nakon dvije godine i učinio – otkriva Hnojčik. Nakon toga je neko vrijeme proveo putujući po Europi, da bi se na koncu opet vratio u Daruvar. No, i dalje je putovao, a na svim se mjestima, kaže, osjećao kao kod kuće. U Zagreb je preselio 1995. godine, dok danas u rodni grad rijetko svraća.



– Kad odem onamo, a odlazim rijetko, osjećam se nostalgično, ali ne zbog samoga grada, već nekih životnih spoznaja. Eto, primjerice, pretprošle godine sam ondje imao izložbu povodom godišnjice mobilizacije djece iz Daruvara 1991. godine koju sam zabilježio. Tada sam se sreo s ljudima koje doslovno nisam vidio dvadesetak godina. Svi smo si ostali u nekom drugačijem sjećanju i večer smo proveli pitajući se jesmo li to doista mi. Svi smo se promijenili. Prolaznost života je faktor koji najviše utječe na emocije. Stoga je valjda normalno da se čovjek u drugim gradovima osjeća dobro, dok je u mjestu gdje svjedočiš takvim životnim promjenama osjećaj malo drugačiji. Bojim se da spoznaja prolaznosti življenja ne djeluje baš pozitivno na raspoloženje i optimizam – sa smiješkom zaključuje naš sugovornik.

Sličice s Trešnjevke

Iako je već neko vrijeme u mirovini, Tony Hnojčik ni danas ne ispušta fotoaparat iz ruku. Već neko vrijeme stvara kao fotograf i urednik na portalu tresnjevka.online, na kojem objavljuje priče o životima ljudi koji žive u tom zagrebačkom  kvartu, čiji je i sam stanovnik. Na spomenutoj stranici se predstavljaju mali obrtnici, umjetnici, kulturna i društvena zbivanja i drugi simpatični dijelovi trešnjevačke svakodnevice.

– Iako je Zagreb velik grad, kad se stalno krećeš na jednom mjestu, postaješ poznato lice. Primjerice, kad dođem na trešnjevački plac, već me svi pozdravljaju. To je ljepota življenja koja me podsjeća da nisam sam. Tu ljepotu zajedništva koju trenutno doživljavam na Trešnjevki, ćaskajući s ljudima, ništa ne može zamijeniti. Dijelim s tim ljudima život i osjećam toplinu međusobnog ljudskog odnosa. To je nešto što, primjerice, u Daruvaru više ne mogu, niti ću ikada više moći osjetiti – kaže Hnojčik.

Priznanja i nagrade

Tony Hnojčik fotografijom se bavi već gotovo pola stoljeća. Prvu samostalnu izložbu održao je u rodnom Daruvaru još 1971. godine, a prve profesionalne korake napravio je u češkoj Jednoti.

– Ondje mi je mentor bio Vladimir Danjek, vrlo iskusni fotograf i tadašnji predsjednik daruvarskog Fotokluba. Od njega sam zaista puno naučio o fotografiji, na čemu sam i danas zahvalan – kaže Hnojčik.

Za svoj rad Hnojčik je primio mnogobrojna priznanja, među kojima i »Zlatnu kameru«, godišnju nagradu HND-a, i »Zlatni objektiv«, nagradu Hrvatske udruge radija i novina. O Hnojčikovu ratnom putu jedna je njemačka televizija snimila i dokumentarni film.










Tagovi: toni hnojčik, fotograf, fotoreporter, fotografija , domovinski rat

Dva desetljeća hrvatskog »facebooka za fotografe«
Davor Rostuhar pričao o svojem odlasku na Južni pol
Tony Hnojčik više nije s nama
Virovitičko-bjelovarski putopisac i fotograf kreće džipom kroz Saharu
Iz povijesti fotografije u Bjelovaru
Najviše volim fotografirati ljude!
Grad i Gradski muzej zovu fotografe
Petra Slobodnjak stvara trokut u koji hvata promatračev pogled
Dok Tihomir Pinter starinskom fotografskom tehnikom otkriva zagonetku željeza, Predrag Kovač dojmljivo prikazuje tragediju rata
Brajković na izložbi »Susret u zavičaju 3« imponira snagom svojih uradaka
Fotkajte i šaljite fotografije zimskih pisaničkih motiva
Oaza radosti u turobnom okruženju
Samozatajna promotorica mladih fotografa
Župan Bajs domaćin Okruglog stola o Domovinskom ratu u Kukavici
Bajs na sjednici Odbora za branitelje
Obljetnica pokopa poginulih branitelja
Bajs: Okrugli stol o Zapadnoj Slavoniji u Domovinskom ratu utvrdit će činjenice
TOMINAC NA TRIBINAMA STADIONA LUŽNJIKI: Ugostit ćemo naše svjetske viceprvake na Logoru
ŠVEĐANKE DOLAZE U BJELOVAR: Bjelovarčanke doznale protivnice u Challenge Cupu
Planinarenje po Badnju i Visočici s »Vatrenima« u mislima
Kulturni tulum »za po doma« u knjižnici u Čazmi
Najbolji orači Zoran Kosanović, Branko Sejka i Dražen Cindrić
»Vatreni« su izgubili, ali su Francusku pobijedili dečki koji su se pripremali u Daruvaru
HRVATSKA JE VICEPRVAK SVIJETA: Tuga, veselje, pa ponovo tuga, ali na kraju veselje i veliko slavlje bjelovarskih navijača
17. Natjecanje orača i 9. Natjecanje u oranju konjima Bjelovarsko-bilogorske županije
Kravat pukovnija poziva navijače da navijačke šalove vežu kao kravatu
Podrška Vatrenima iz Velog Lošinja od košarkaša bjelovarskog KK VEDI i KK Cedevite
Vatreni – nogometni ratnici – moderni gladijatori
NK Bjelovar počinje s pripremama za sljedeću sezonu
100. obljetnica rođenja jednog od najvećih redatelja u povijesti filma
Navijač iz Vagovine s »vatrenim« autom
Počelo prijavljivanje za rujansku Fun Run utrku
Hrebak najavio i obnovu matične zgrade Dječjeg vrtića Bjelovar
Ministarstvo regionalnoga razvoja sufinanciralo obnovu bazena
Zvono traži vaše navijačke fotke!

Pretraži Zvono

48 SATI NA ZVONU

.

TOMINAC NA TRIBINAMA STADIONA LUŽNJIKI: Ugostit ćemo naše svjetske viceprvake na Logoru

.

ŠVEĐANKE DOLAZE U BJELOVAR: Bjelovarčanke doznale protivnice u Challenge Cupu

.

Planinarenje po Badnju i Visočici s »Vatrenima« u mislima

.

Kulturni tulum »za po doma« u knjižnici u Čazmi

.

Najbolji orači Zoran Kosanović, Branko Sejka i Dražen Cindrić

.

»Vatreni« su izgubili, ali su Francusku pobijedili dečki koji su se pripremali u Daruvaru

.

HRVATSKA JE VICEPRVAK SVIJETA: Tuga, veselje, pa ponovo tuga, ali na kraju veselje i veliko slavlje bjelovarskih navijača

HRVATSKA JE VICEPRVAK SVIJETA: Tuga, veselje, pa ponovo tuga, ali na kraju veselje i veliko slavlje bjelovarskih navijača

Kako je ulazak Hrvatske u finale Svjetskog prvenstva proslavljen u Bjelovaru

MALO SE PRETJERALO SA SLAVLJEM: Stradao krov na Gradskoj tržnici i prometni znak

Vatreni – nogometni ratnici – moderni gladijatori

Završen natječaj, cesta od Gudovca do Farkaševca sredinom kolovoza ide u obnovu

Aerodrom pokraj Čazme, uz ove ambicije, mogao bi postati troškovna rupa bez dna

Kako komentirate slab odaziv na rad za opće dobro?

Svaki početak je težak, vidjet ćemo do kraja godine.

Bespotrebno cimaju ljude, nije njima lako.

Treba ukinuti socijalnu pomoć.

Ma svi znaju da oni ustvari rade na crno, samo smo se dosad pravili ludi, a sad je jasno.

Tko ima opravdanje u redu, a ostalima koji nisu došli prestati plaćati.

Klikni na odgovor za koji želiš glasati.
Pogledaj rezultate

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAOGLAŠAVANJE