NASLOVNAOSOBA TJEDNA

Toni Hnojčik – ime mu zaboravljaju, ali fotografije pamte

TO SAM RADIO U RATU, SINE
Toni Hnojčik – ime mu zaboravljaju, ali fotografije pamte

Daruvarčanin koji danas živi kao umirovljenik u Zagrebu devedesetih je zabilježio mnoštvo ratnih prizora i stvorio vizualno sjećanje na dane borbe protiv agresije

08.12.2017. PIŠE: Zvono.eu FOTO: Zvono.eu PREGLEDA: 2964


Upravo ovih dana na području zapadne Slavonije zaredale su godišnjice kojima se obilježava početak ratnih zbivanja u tom dijelu Hrvatske. Jedan od najzaslužnijih za činjenicu što je tih ratnih devedesetih godina javnost bila upoznata s onim što se događalo na području Daruvara, Pakraca, Lipika i okolnih mjesta, svakako je daruvarski fotograf i fotoreporter Tony Hnojčik, kojeg su kolege iz medija s razlogom zvali »dobrih duhom zapadne Slavonije«. Koliki je doista njegov doprinos u bilježenju tog dijela hrvatske povijesti na najbolji način ilustrira monografija »To sam radio u ratu, sine«, koju je objavio 2011. Listajući taj vrijedni povijesni dokument, promatrač može gotovo osjetiti početak previranja među etnički podijeljenim stanovništvom na tom području i strahote koje su kasnije uslijedile. Izdavanje monografije, priča nam Hnojčik, koji danas u mirovini živi u Zagrebu, značajno se odrazilo na njegov posao.



TO SAM RADIO U RATU, SINE

– Ta knjiga mi je doslovno promijenila život. U to vrijeme sam radio u EPH, kojoj sam ponudio da bude izdavač ili barem suizdavač monografije, što su odbili. Kasnije mi je postalo jasno da je očito nekome bilo u interesu da knjiga ne ugleda svjetlo dana. Nakon što sam je objavio u suradnji s Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom, u svojoj sam matičnoj kući dočekan na nož. Zatvorili su me u jedan ured i više mi nisu dozvoljavali da bilo što radim. To je potrajalo 3,5 godine, nakon čega sam umirovljen. To razdoblje bilo je najgore u mom životu – priča nam Hnojčik, koji je radni staž gradio u vodećim hrvatskim tiskanim medijima. Karijeru je započeo još kao srednjoškolac 70-ih godina u Večernjem listu i tjedniku češke nacionalne manjine Jednota, a snimao je za Arenu, Jutarnji, Gloriu, Autoklub i druga poznata izdanja, dok je za vrijeme rata honorarno radio i za HTV. U tom razdoblju načinio je tisuće fotografija i snimaka, često stavljajući vlastitu glavu u torbu.

– Ja sam »polutanac«, kako kažu u Daruvaru. Otac mi je bio Čeh, a majka Hrvatica s nešto mađarske i njemačke krvi. Ja sam rat proveo kao individualac, iako moram naglasiti da to nije bio moj rat. Bio je to rat za moj dom, pri čemu sam ja kao građanin, radeći svoj posao, dao što sam mogao. U jesen '91. nisu me htjeli mobilizirati jer bi time Daruvar i taj dio Hrvatske puno izgubili. Na taj način bio sam slobodan u svojim kretanjima, odlazio sam kamo sam htio, čak i na drugu stranu – prisjeća se Hnojčik. To je rezultiralo izvanrednim fotografijama zahvaljujući kojima su neki od ključnih trenutaka u novijoj hrvatskoj povijesti oteti zaboravu. Hnojčik je, primjerice, jedini snimio pobunu srpskih policajaca u Pakracu 2. ožujka 1991., prvi snimio razrušeni Lipik, uhićenje srpskog vođe Veljka Džakule u brdima iznad Pakraca te niz drugih tragičnih događaja. Unatoč brojnim opasnostima kojima se izlagao i nemjerljivom doprinosu koji je dao u tim vremenima, Hnojčik danas od toga nema nikakve »opipljive« koristi.



BOLNA NEPRAVDA

– Nemam status hrvatskog branitelja niti braniteljsku mirovinu, iako sam bio dragovoljac Domovinskog rata i član ZNG-a. No, ne boli me to, bole me neke druge stvari. Primjerice, u daruvarskom dvorcu je prije dvije godine otvorena spomen-soba posvećena događanjima u Domovinskom ratu za koju sam spremno ustupio svoje fotografije i filmove. No, nigdje nisam potpisan. Slično se dogodilo i na nedavnom obilježavanju početka rata u Pakracu, na koje nisam pozvan. Međutim, organizatori su na pozornici s koje se narodu obraćala i predsjednica Grabar Kitarović izložili moje ratne fotografije, također me nigdje ne spomenuvši kao autora. To me boli – kaže naš sugovornik. Pa, iako boli, dodaje, na takve je nepravde, iza kojih u pravilu stoji politika, navikao. Neposredno nakon rata, kaže, vidjevši tko se u Daruvaru bavi tim poslom, s politikom je odlučio raskrstiti zauvijek.

– Ljudi koji su, primjerice, meni zamjerali što sam se kao gradski vijećnik zalagao za postavljanje ploča na hrvatskom i češkom jeziku, uz opravdanje da će zbog toga i Srbi zatražiti ćirilične ploče, kasnije su upravo na takvim zahtjevima prema višim instancama gradili političke karijere. To mi se ogadilo i neke od njih ni danas ne mogu vidjeti – kaže Hnojčik. No, problema s politikom nije imao samo tijekom devedesetih godina. Ona je »zapečatila« i njegovu akademsku karijeru.



NA »PIKU« UDBA-E

– Sedamdesetih sam godina, nakon završetka gimnazije i kratkog angažmana u Jednoti i Večernjem listu, otišao na studij u Prag, na tamošnju uglednu Filmsku akademiju. Prije toga, 1971. godine, postao sam član Matice hrvatske. Za vrijeme mog studija, u Pragu je bilo studenata iz čitave bivše Jugoslavije, a vjerojatno zbog veza s Maticom, UDBA je baš mene pokušala vrbovati za špijuna. Tražili su od mene da im dojavljujem informacije o drugim ljudima iz našeg kraja, što sam u više navrata odbijao. Kako su oni bili uporni, a paralelno s tim su se po Europi počele događati čudne stvari, čak i ubojstva naših ljudi, zaključio sam kako ću pobjeći od njih samo ako prekinem studij, što sam nakon dvije godine i učinio – otkriva Hnojčik. Nakon toga je neko vrijeme proveo putujući po Europi, da bi se na koncu opet vratio u Daruvar. No, i dalje je putovao, a na svim se mjestima, kaže, osjećao kao kod kuće. U Zagreb je preselio 1995. godine, dok danas u rodni grad rijetko svraća.



– Kad odem onamo, a odlazim rijetko, osjećam se nostalgično, ali ne zbog samoga grada, već nekih životnih spoznaja. Eto, primjerice, pretprošle godine sam ondje imao izložbu povodom godišnjice mobilizacije djece iz Daruvara 1991. godine koju sam zabilježio. Tada sam se sreo s ljudima koje doslovno nisam vidio dvadesetak godina. Svi smo si ostali u nekom drugačijem sjećanju i večer smo proveli pitajući se jesmo li to doista mi. Svi smo se promijenili. Prolaznost života je faktor koji najviše utječe na emocije. Stoga je valjda normalno da se čovjek u drugim gradovima osjeća dobro, dok je u mjestu gdje svjedočiš takvim životnim promjenama osjećaj malo drugačiji. Bojim se da spoznaja prolaznosti življenja ne djeluje baš pozitivno na raspoloženje i optimizam – sa smiješkom zaključuje naš sugovornik.

Sličice s Trešnjevke

Iako je već neko vrijeme u mirovini, Tony Hnojčik ni danas ne ispušta fotoaparat iz ruku. Već neko vrijeme stvara kao fotograf i urednik na portalu tresnjevka.online, na kojem objavljuje priče o životima ljudi koji žive u tom zagrebačkom  kvartu, čiji je i sam stanovnik. Na spomenutoj stranici se predstavljaju mali obrtnici, umjetnici, kulturna i društvena zbivanja i drugi simpatični dijelovi trešnjevačke svakodnevice.

– Iako je Zagreb velik grad, kad se stalno krećeš na jednom mjestu, postaješ poznato lice. Primjerice, kad dođem na trešnjevački plac, već me svi pozdravljaju. To je ljepota življenja koja me podsjeća da nisam sam. Tu ljepotu zajedništva koju trenutno doživljavam na Trešnjevki, ćaskajući s ljudima, ništa ne može zamijeniti. Dijelim s tim ljudima život i osjećam toplinu međusobnog ljudskog odnosa. To je nešto što, primjerice, u Daruvaru više ne mogu, niti ću ikada više moći osjetiti – kaže Hnojčik.

Priznanja i nagrade

Tony Hnojčik fotografijom se bavi već gotovo pola stoljeća. Prvu samostalnu izložbu održao je u rodnom Daruvaru još 1971. godine, a prve profesionalne korake napravio je u češkoj Jednoti.

– Ondje mi je mentor bio Vladimir Danjek, vrlo iskusni fotograf i tadašnji predsjednik daruvarskog Fotokluba. Od njega sam zaista puno naučio o fotografiji, na čemu sam i danas zahvalan – kaže Hnojčik.

Za svoj rad Hnojčik je primio mnogobrojna priznanja, među kojima i »Zlatnu kameru«, godišnju nagradu HND-a, i »Zlatni objektiv«, nagradu Hrvatske udruge radija i novina. O Hnojčikovu ratnom putu jedna je njemačka televizija snimila i dokumentarni film.









Tagovi: toni hnojčik, fotograf, fotoreporter, fotografija , domovinski rat

Virovitičko-bjelovarski putopisac i fotograf kreće džipom kroz Saharu

Iz povijesti fotografije u Bjelovaru

Najviše volim fotografirati ljude!

Petra Slobodnjak stvara trokut u koji hvata promatračev pogled

Dok Tihomir Pinter starinskom fotografskom tehnikom otkriva zagonetku željeza, Predrag Kovač dojmljivo prikazuje tragediju rata

Subotnja šetnja Bjelovarom

Jeste li vidjeli sudar u ponedjeljak na križanju Bakačeve i Frankopanske?

Kolegij svih pet gradonačelnika županije

Bajs na potpisivanju ugovora o prometnom masterplanu: »Najbitnije je opslužiti gospodarstvo«

Ponuda kredita za ozbiljni i iskreni ljudi (zeljka.b

Zajam nudi izmedu ozbiljne brzo posebno u 48 sati (ze

Svi oni kojima je potrebna pomoc brzo(zeljka.baletic

Financiranje novac od 5.000 € ima 900.000 €(zeljka.b

Kredit za sumu od 7.000 evra ima 500.000 eura: (zelj

U naletu automobila smrtno stradao biciklist

Dijete školske dobi teško ozlijeđeno u prometnoj nesreći nedaleko Čazme

Iz MUP-a najavljuju pojačani nadzor u prometu

Podržavate li prijedlog Zvona, da se postavi mega replika jedne od najvrjednijih pisanica na svijetu u paviljonu uoči Uskrsa?

Podržavam

Ne podržavam

Klikni na odgovor za koji želiš glasati.
Pogledaj rezultate

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAOGLAŠAVANJESTARO ZVONO