NASLOVNAOSOBA TJEDNA

Od Commodorea u bjelovarskoj mladosti i studija na FER-u do vlastite tvrtke

OSOBA TJEDNA – GORAN ĐORESKI
Od Commodorea u bjelovarskoj mladosti i studija na FER-u do vlastite tvrtke

Uspješni računalni stručnjak i poduzetnik govori o svemu od rane mladosti i rada na susjedovom Commodoreu preko zagrebačkih studija i karijere u računalnom biznisu

01.10.2017. PIŠE: Maja Geček FOTO: Privatna arhiva PREGLEDA: 3604


Kada je kao klinac priželjkivao i žudio za  svojim  prvim računalom, Goran Đoreski vjerojatno nije ni sanjao gdje će biti i što će raditi jednoga dana. Sada je  informatičar, uspješni poslovni čovjek s vizijom, jedan od osnivača  tvrtke ALTUS IT, kao i  kolumnista ICT Business portala.

Kako je izgledalo Vaše odrastanje i mladost u Bjelovaru? Koju srednju školu ste pohađali i jeste li već tada imali ambicija prema poslu kojim se sada bavite?

U vrijeme osnovne škole živio sam u Rijeci. U Bjelovar sam dolazio na praznike, baki, u kuću na Vojnoviću. Redovito sam »haklao« u Boriku, na onom košu bližem vodotornju, gdje su se okupljale najjače ekipe i gdje si, ako si izgubio partiju, mogao odmah doma jer danas sigurno nećeš više doći na red.

Negdje u mom četvrtom ili petom razredu, otprilike, počela je era kućnih računala. Commodore 64 i Spectrum. Na prvi pogled sam se zaljubio u kompjutere. Volio sam sve što je imalo veze s njima, igrice, programiranje… možda zato što su imali tu neku mistiku znanstvene fantastike. Tada sam gledao »Blakeovu sedmorku«, HAL-a iz »2001 odiseje u svemiru«, znanost se tada jako uvažavala i gutali smo sve od Carl Sagana i Davida Bellamy-ja. Dodirnuti kompjuter bilo je kao sjesti u vremeplov i otići u budućnost. Najbolja stvar, odmah iza prilike da promatraš Jupiter iz orbite.

Svoje računalo nisam imao, ali je imao prijatelj iz susjedne zgrade. Svakodnevno sam hodočastio k njemu, provodili smo sate na Komodorcu. Čudi me da njegova mama nije počela zaključavati vrata, nisu me se mogli riješiti. Danas će me se teško i otresti, taj prijatelj mi je kum, oženio je moju prijateljicu i gotov je za svagda. Dakle, prvo sam nekoliko godina svaku noć sanjao da imam svoje računalo, a onda su mi ga roditelji kupili (iako mislim da nisu znali zašto toliko navaljujem). Potom sam svaku noć sanjao da se moje računalo kvari, jer mi je stvar bila toliko vrijedna da nisam mogao podnijeti pomisao da joj se nešto desi. Uvijek neka muka.

Upisao sam srednju školu i prebacio se u Bjelovar. U informatičku. Mislim da ni tada roditelji nisu potpuno razumjeli što i zašto radim s tom svojom školom, tata se nekako nadao da ću učiti nešto »ozbiljno« poput strojarstva ili elektrotehnike, no do tada su shvatili da valjda i u tom mome neki vrag ima. Za mene druge opcije nije bilo.

Informatika je bila u sklopu sadašnje tehničke škole, razrednica nam je bila profesorica Milka Šebek. Držala nas je u svom toplom, čvrstom, a ponekad i bolnom zagrljaju punom ljubavi. Naime, bio je to razred vrlo pametnih klinaca, koji su bili divlji kako samo učenici tehničke škole mogu biti divlji. Opasna kombinacija. Kad se sjetim nekih naših gluposti, mislim da to ne bi samo tako prošlo u današnjem »osviještenom« i »korektnom« školstvu. Čvrsta ruka razrednice bila je nužna. Kako bilo, dotjerala nas je do toga da smo danas većinom normalni i pametni ljudi, sretni u životu, a mnogi od nas i uspješni u svojim karijerama. To nije bio lak zadatak.



Nakon srednje škole upisujete fakultet u Zagrebu? Recite nam nešto o tom periodu Vašeg života.

To su bile ne baš ugodne i prilično siromašne devedesete. No, unatoč tome, mi tadašnji studenti, uspjeli smo naći načina da provedemo nekakve normalne studentske godine u Zagrebu. I iz tog doba sam nakupio niz lijepih i sretnih sjećanja, koja se sada lakše pamte nego ona teška.

Upisao sam FER (tada ETF) i na trećoj godini smjer računarstvo. Mislim da je to bio tada, a i sada je, odličan studij. Osim što je materija takva da mladom čovjeku omogućava brzo snalaženje u životu i pronalazak posla čak i u kriznim vremenima, on daje neku širinu i temelj za daljnje usavršavanje.

Na studiju sam postao član KSET-a, koji je jako utjecao na mene i otkud sad imam puno dobrih kolega koje rado i danas vidim. Zbirka mladih i pametnih ljudi, koji znaju i žele, a razmišljaju na potpuno drugačije načine od većine. I to se tamo uvažava. Bio sam član novinarske sekcije i redar. Na vratima. U to vrijeme KSET je imao bogat koncertni program, naučio sam puno o jazzu i imao pristojan društveni život kad su izlasci u pitanju. Tada su jedini koncerti koje sam si mogao priuštiti bili oni na kojima sam stajao na vratima. Osim koncerata bilo je tu puno raznih drugih aktivnosti, radnih akcija i slično. Sada sam »crveni« član i redovno bivam pozivan na događanja. Ponekad i odem.

Osim toga sam igrao košarku, tulumario vezano uz bilo koji povod, a često i bez povoda. Torbe s prljavim rubljem na putu za Bjelovar, vrećice s hranom u suprotnom pravcu. Beskrajne gužve u vlaku i epska putovanja sa čestim nepredviđenim situacijama. Kad si mlad sve ti je smiješno.



Kako su izgledali Vaši početci u poslovnom svijetu?

Prvi posao bio mi je u jednoj bjelovarskoj informatičkoj firmi, gdje sam pisao knjigovodstvene aplikacije. Iz današnje perspektive to je bio ne naročito izazovan posao, ali meni je dobro došao kao ulazak u stvarni život.

Potom sam to prerastao i zaposlio se u Erste banci u Bjelovaru, gdje sam odmah počeo raditi u kartičnom poslovanju. Nakon nekoliko godina se pokazalo da, osim tehničkih znanja, naginjem i prema radnim mjestima koja se nalaze na pola puta između informatike i biznisa. Tu sam postao direktor kartičnog poslovanja te radio i s nekoliko desetaka banaka koje su kartično poslovanje obavljale kroz Erste. Ukazala mi se prilika i obnašati neke funkcije pri Hrvatskoj udruzi banaka te u MasterCardu na razini ovog dijela Europe te raditi poslove vezane uz sigurnost plaćanja, što je bilo nešto vrlo novo i zanimljivo

Meni je taj period života bio jako lijep, jer je posao bio iznimno izazovan, uključivao je komunikaciju s ljudima po cijeloj planeti, veći dio se dešavao na engleskom jeziku, sve je nekako bilo dinamično i napeto, kako priliči poslu za mladog čovjeka.

U to doba mi smo bili pioniri platne industrije, što je svemu dalo neki istraživački duh osvajanja nepoznatih prostranstava. S druge strane, čim bi čovjek iz išao na Korzo u Bjelovaru, prošetao parkom, počinjao je Bjelovarski mir. Sve suprotno onome što si radio maloprije. Kao da si kroz portal iskoračio na drugu planetu. Bio je to neobičan kontrast, u kojem sam bio sretan.



Živite i radite u Zagrebu. Recite nam gdje ste zaposleni  i kako biste opisali svoj posao.

U jednom trenutku je Banka odlučila funkciju kartičnog poslovanja preseliti u Zagreb, a meni je ponuđeno da ili ostanem u informatici u Bjelovaru, ili da preselim u Zagreb – ako želim zadržati tadašnje radno mjesto. Zaključio sam da se kotač ne može zaustavljati, da moram ići kamo me struka vodi. Neko vrijeme sam putovao za Zagreb svaki dan, a onda smo obiteljski odlučili kupiti stan u Zagrebu

Nakon posla u banci radio sam u MBU, kartičnom procesoru, također u Zagrebu. Ta se tvrtka sada zove EGCP. Posao je bio zanimljiv jer smo radili na tome da se poslovanje iz cijele Europe dovede u Zagreb. Sve je to također bilo jako tehnološki izazovno i poslovno napeto. Dobro nam je išlo i puno je ciljeva ostvareno, gotovo sve što smo si zacrtali. U sklopu tog posla mi je ponuđeno i da steknem neka nova znanja u poslovnoj školi na Bledu, što sam rado prihvatio.

Nakon što sam i na tom poslu odradio što sam mislio da treba biti odrađeno, počeo sam razgovarati s još jednim Bjelovarčaninom, Borisom Markojom, da se priključim njegovom timu.

Naime, u sklopu tvrtke Markoja, tada već dugi niz godina uspješne u području rješenja za optičke telekomunikacije, postojao je  data centar. Mojim uključenjem u ekipu dozrio je trenutak kada je funkciju data centra trebalo izdvojiti u posebni pravni entitet i razvijati je kao zasebno poslovanje.

U siječnju 2011. osnovali smo Altus IT. Od onda do danas prešli smo vrlo dug put. Imamo velik broj korisnika, najvećim dijelom telekoma, ali i financijskih, farmaceutskih, informatičkih i mnogih drugih zahtjevnih te visoko reguliranih poduzeća. Više od pola prihoda dolazi nam iz inozemstva. Neovisno istraživanje koje je IDC proveo ove godine kaže da smo vodeća tvrtka iz svoje kategorije na tržištu. Moram time biti zadovoljan.

Ono čime se ja, mi bavimo, je da tvrtkama omogućujemo da se fokusiraju na vlastito poslovanje, a ne na informatiku. To radimo na način da im unutar data centra osiguramo sve ono što im za poslovanje treba iz perspektive informatičke infrastrukture. Nekad su se kompjuteri kupovali, a danas njihovu funkciju iznajmljujete na mjesečnoj razini, kroz recimo cloud uslugu. Kao što dobijete funkciju telefoniranja od mobilnog operatera, a plaćate mjesečni račun, tako funkciju informatike najmite od nas. Na naslovnici www.datacentar.hr nalazi se video koji to dosta dobro objašnjava.



Danas ste uspješan poslovni čovjek, koja je po Vama formula uspjeha? Je li to teško ostvarivo u Hrvatskoj danas?

Važno je ponuditi nešto što tržištu treba, u čemu možete ostvariti prednost pred konkurencijom, a što je kvalitetno i vama isplativo. Puno puta sam vidio grupu vrlo pametnih inžinjera, koji su napravili vrhunske proizvode koji nikome ne trebaju, a potom se čude zašto ne spajaju kraj s krajem. Vidio sam i vrlo uspješne prodavače, čiji se posao na kraju srušio kao kula od karata, jer iza njega nije bilo nikakve prave vrijednosti, samo priča. Dakle, potreban je cijeli paket.

O problemima u Hrvatskoj često se govori, to već i ptice na grani pjevaju. Veliki porezni pritisak, tržište koje je platežno siromašno, slaba pravna sigurnost, destimulativna birokracija… svatko tko traži izgovor za neuspjeh, lako ga može naći.

No, ono o čemu se rijetko govori je što su naše prednosti. Imamo relativno nisku cijenu električne energije u odnosu na zapad Europe, imamo jako dobre stručnjake koji vrlo rado ostaju u Hrvatskoj ako im se ponudi bilo kakav motiv s kojim se oni osjećaju dobro. Nalazimo se u Europi i bez ograničenja svoje usluge možemo nuditi zemljama u kojima je cijena rada višestruko veća. Samo moramo biti na razini kvalitete. Mislim da su postojeće prednosti sasvim dovoljne da tvrtka u Hrvatskoj, koja ima dovoljno znanja i želi raditi, može biti izuzetno uspješan izvoznik. 

Uz svoj posao pišete i kolumnu. O čemu se radi?

Cijeli život nešto piskaram. Valjda zato što sam uvijek puno čitao, pa počneš kopirajući stilove drugih, a potom i sam nekako dođeš do svoje vlastite crte, stila. Jedno vrijeme sam imao blog, ali to sam zanemario uslijed gužve i nedostatka vremena.

U jednom trenutku mi je ICT Business portal ponudio da pišem kolumne za njih, što manje ili više redovito činim. To su uglavnom stručno popularni tekstovi za širu populaciju, u kojima s dozom humora pokušavam često nestručnoj publici, kroz humor, pojasniti teme koje na početku djeluju vrlo mistično i komplicirano.

Često dolazite i u Bjelovar, što mislite o stanju u Bjelovaru?

Bjelovar pati od istih boljki od kojih pate i drugi manji gradovi, ne samo u Hrvatskoj nego i u Svijetu. Svojstvo svih biznisa je da se centraliziraju u većim sredinama, pa je tako puno toga otišlo iz Bjelovara Zagreb, a kako stvari sada izgledaju to je samo usputna postaja na putu prema nekoj od europskih metropola. Bjelovar se s vremenom polako pretvorio u spavaonicu Zagreba. Puno sposobnih ljudi je otišlo za poslom.

No, taj trend ne znači da treba dići ruke od svega i očajavati uz pivo na terasi kafića. Ako pogledamo Bjelovaru slične gradove poput Varaždina i Čakovca, pokazalo se da su vrlo uspješni, rastu i razvijaju se u svakom pogledu. Mislim da su to gradovi na koje bismo se trebali ugledati i mi u Bjelovaru. Ne treba se sramiti toga, ako je netko sposobniji i pametniji od nas to treba prihvatiti i potom pokušati shvatiti što je to što oni rade dobro. Pa pokušati raditi bolje. Nažalost, sa žaljenjem moram reći da mislim da su to gradovi čiji je mentalitet daleko ispred našeg, i to je ono što nas razdvaja. Kada u svojim glavama složimo ispravnu sliku, krenut će bolje. 

S druge strane, u zadnje vrijeme uočio sam nekoliko dobrih poslovnih poteza koji su se desili u Bjelovaru, a što bi mogle biti prve lastavice drugačijeg razmišljanja. Nadam se da sam u pravu.

Što biste poručiti mladima koji su tek na početku svoje karijere? Jesu li zaista »krv, znoj i suze« temelj svakog velikog uspjeha?

Nisam siguran, mislim da je moj uspjeh jedan vrlo mali uspjeh. Tako da, ako želite pitati o velikim uspjesima, bojim se da ja nisam ispravan sugovornik. Ja mogu govoriti o malim uspjesima koji rezultiraju velikim životnim zadovoljstvima.

U takvim uspjesima trud je nužan, naravno. On je baza svega, bez njega ne ide. Ali sam za sebe on nije dovoljan, potrebno je vlastite snage usmjeriti pametno. Auto ćelavih guma i bez dobrih kočnica, makar bio Porsche, ne stiže nikamo. Dakle, pamet, pravac i kontrola trebaju uz snagu i trud. A i malo sreće, naravno.

Ja imam dvoje djece, dva sina. Svima bih savjetovao ono što ću savjetovati i njima: prvo treba proširiti obzore. Vidjeti što sve na ovom Svijetu postoji, vidjeti čime se sve ljudi bave, pogledati iza brda. Nema niti sreće niti uspjeha u zatvaranju u svoje male, samozadovoljne okvire, čemu smo svi mi skloni. Prvi na selu umjesto zadnji u gradu.

Tek kada vidiš svašta, dobro i loše, onda možeš pravilno izabrati što od svega toga želiš, čime se želiš baviti, gdje želiš živjeti. I na kraju, što ti je cilj u životu, kako ćeš postići da budeš sretan. Ako ne pogledaš dalje od svoje male okoline, izvan okvira u kojima si rođen, sve su odluke ionako unaprijed donesene za tebe. Samo slijediš utabanu stazu do svog biološkog kraja.

Dakle, idite i vidite Svijet. To prvo, onda dalje sve ostalo, po redu.


Tagovi: goran đoreski, fer, altus it, ict business

Ireni Jukić Pranjić nagrada u Pompejima

O izradi Programa za mlade u Velikoj vijećnici

Antun Ibriks – 40 godina brinuo o estetskom identitetu Prve osnovne

Jura odvozio svoju zadnju utrku i »objesio volan o klin«

Nakon češkog, uče se i mađarski, albanski....

Advent u Babotoku

Besplatna edukacija za sadašnje i buduće poduzetnice

Gradonačelnik Hrebak objavio stanje gradskog računa

Lidl neće raditi tri dana – Badnjak, Božić i Štefanje

Kredit 100 od garanciju za vijesti godine

Kredit 100 od garanciju za vijesti godine

Kredit 100 od garanciju za vijesti godine

Kredit 100 od garanciju za vijesti godine

Kredit 100 od garanciju za vijesti godine

Neoprezna vozačica oborila starca na Lebovićevom šetalištu

Bjelovarčanin Saša Tklačević, prvi pobjednik Big Brothera, postao švedski poduzetnik

Kolindu Grabar-Kitarović dočekali gradonačelnik Hrebak i župan Bajs sa suradnicima

Podržavate li prijedlog Zvona, da se postavi mega replika jedne od najvrjednijih pisanica na svijetu u paviljonu uoči Uskrsa?

Podržavam

Ne podržavam

Klikni na odgovor za koji želiš glasati.
Pogledaj rezultate

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAOGLAŠAVANJESTARO ZVONO