NASLOVNAKOMENTARI

Nisu Česi što su nekad bili, a ni Hrvati

ZASTARJELE PREDRASUDE
Nisu Česi što su nekad bili, a ni Hrvati

Kolumnist Zvona Ernest Meštrović osvrnuo se na neke uvriježene predodžbe za koje je odavno vrijeme da se stave »ad acta«

08.06.2017. PIŠE: Ernest Meštrović FOTO: Matko Meštrović PREGLEDA: 2708


Predrasuda i percepcija, dvije su opasne prijateljice koje lako postaju ljubavnice, lako te zavedu i u  zagrljaju ljubomorno čuvaju od novih pogleda i prilika za rast i spoznaju. Posebno su opasne predrasude i zablude o određenim državama ili narodima. Toliko su otporne, postojane, da stotine istina, drugačijih spoznaja ili promjena nisu dovoljne da bi se  nešto promijenilo, ispravilo.  Posebice ako  se to usadi u kolektivnu svijest nacije. Jedna od takvih percepcija vezana je uz jednu državu u samom centru Europe, to čak i matematički proračun pokazuje. Ta zemlja bila je važna za našu kulturu, znanost i tehnički napredak. Na Sveučilištu glavnog grada te zemlje školovali su se mnogi  znameniti Hrvati na kraju devetnaestog i početku dvadesetog stoljeća.  S tom zemljom bili smo u povijesti čak i u zajedničkom carstvu. Nakon raspada carstva, svaki je narod krenuo svojim putem, ploveći kroz uzburkano more dvadesetog stoljeća.

Zemlja o kojoj pišem imala je nesreću da se je našla iza željezne zavjese i pripala istočnom bloku. Upravo taj događaj pomogao je da se stvori predrasuda o Češkoj kao siromašnoj zemlji, a njezini žitelji ponijeli su sinonim ne baš poželjnih gostiju, uvijek nekako tretiranih s podsmijehom, posebice sedamdesetih i osamdesetih kad bi dolazili na Jadran u skromnim automobilima, najčešće starim Škodama ili Ladama.  Kao što to biva, kao što je to opisao Gundulić »Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli, gori ustaje«. O tome što se nama dogodilo ne bih sada pisao, radije bih se osvrnuo na postepen i ustrajan rad i napredak Republike Češke.

Iz godine uz godinu, stalnim radom, neprimjetno i bez velike pompe, standard njezinih stanovnika je rastao, automobili s registracijskim pločicama Praga, Južno Moravkse pokrajine (Brno),  Karlovarskog kraja (Karlove Vari) i ostalih čeških pokrajina  svake godine sve su noviji i veći.  Iz godine u godinu sve veća i veća rijeka turista dolazi do naše obale. A mi, gdje smo mi? I dalje zbijamo šale na račun turista iz Češke, o njihovim prtljažnicima punim hrane i piva. I dalje pričamo legende o lošim vozačima koji rade nered na našim cestama, rugamo se njihovom poznavanju navigacije na moru i odlascima na Biokovo u klompama ili japankama.

Istina, zaboravimo na sarme koje nosimo na skijanje, ne brine nas crna statistika stradalih na našim cestama, daleko od turističkih centara i sezone, ne brine nas naše nasilništvo i barbarizam, činjenica da postoje dijelovi naših gradova u koje nije baš uputno zalaziti, ne brinu nas sinovi »gazda« koji skupim automobilima gaze prolaznike. Istina, ima i vedrijih tonova, predivnih priča iz naše zemlje, mnogo kulture i povijesnih znamenitosti, mnogo sportskih uspjeha i radosti.

Za ovu priliku odabrao bih priču o jednom klubu koji je osnovan u pivnici u Pragu, jedinstvena i strastvena priča, ili jednu skulpturu koja je postavljena u Makarskoj, prikaz vatrenog ljubavnika »Galeba Šime« u zagrljaju nepoznate djevojke, kažu da je to gospodična iz Češke, skulptura koja slavi ljubav i ljeto. Problem s ljetnim ljubavima je taj da su strastvene, ali kratko traju. Kad stigne jesen, stvarnost, puno više tamnijih tonova i hladnoće je oko nas. Tako je to i u našoj kolektivnoj svijesti, nosimo predrasude kao uspomene na neka strastvena vremena, kad smo bili za mnoge druge obećana zemlja, zemlja prosperiteta i napretka.

Ne znam kakve su zime galeba Šime, ali znam kakve su naše, problem je što percepcijom o drugima nalazimo opravdanje za vlastito stanje. A ljudi, koji dolaze iz zemlje koja je u središtu Europe... Kad hodate ulicama njihovih gradova, kada sjedite u njihovim pivnicama, vozite njihovim cestama i izgubite put, kad vas prepoznaju, te smjeste u geografske širine, prostor i vrijeme, tada shvatite da postoji i druga pozitivna strana percepcije. Oni o nama imaju mišljenje, slike o predivnoj zemlji, otvorenih i pristojnih ljudi, sa najljepšim morem na svijetu, s najboljim plažama i prirodom koju kao da smo oteli samom stvoritelju.  O moru i zemlji svakako ću se složiti s njima, a o nama samima, radije mišljenje kao staru autobusnu kartu zgužvam i strpam duboko u džep.

 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije ZVONO.eu portala.


Tagovi: česi, gosti, odmor, jadran, more, hrvati, predrasude

Slavlje i radost Čeha nakon žetve

Od bjelovarskih rolica i kiselog zelja do škarpina sa žara prelivenih umakom od badema

Jebe se meni

More u Bjelovaru

Ivane!

KREDIT PONUDA 100 GARANCIJU U 3 SATI

Trebate li kredit Dobiti natrag na mene

Trebate li kredit Dobiti natrag na mene

Pozajmice do 1,000.000 EURO

KREDIT PONUDA 3

Posljednje zbogom Borisu Bradiću

Subotnja šetnja Bjelovarom

Prometna u Grgincu – Peugeot sletio s ceste

Podržavate li prijedlog Zvona, da se postavi mega replika jedne od najvrjednijih pisanica na svijetu u paviljonu uoči Uskrsa?

Podržavam

Ne podržavam

Klikni na odgovor za koji želiš glasati.
Pogledaj rezultate

Zazvoni!

Pošalji nam vijest ili najavu. Javi što se događa!



IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAOGLAŠAVANJESTARO ZVONO