NASLOVNAZVONIMO ZA VASŽIVOT

Okus kebaba u Češkoj

BALKANSKA LUTANJA
Okus kebaba u Češkoj

Kad gladan stranac tople proljetne večeri u tuđini sretne stranca koji je iz njegove zemlje otišao biti stranac negdje drugdje

31.05.2017. PIŠE: Matko Meštrović FOTO: Matko Meštrović PREGLEDA: 3294


Lutajući gradom, iako stranac, nešto mi pridaje vezu pripadnosti, brišući granice između mene, grada i ljudi u njemu. Mjesto nepokošene trave, rijetko prolazećih automobila zamijenjenih autobusima ukrašenih šarenim reklama, u zraku miris hrane, trenutak koji vraća u djetinjstvo, kada bi baka pred mene stavljala tanjur pun pjenastih oblaka prelivenih koprovim umakom uz komade prekuhane govedine. Okus hladne krumpirove salate s jajima tada bi mi je išao na uši, ali sada nepce vapi za još malo tog izgubljenog okusa. Povjetarac lagano grli svojim hladnim dodirom moje lice dok gledam grad prepun toplih majčinih ruku koje svoje nježne poglede usmjeravaju prema voljenoj djeci dok ona sigurno snivaju u kolicima, trče parkom, bezbrižno se dive svježini fontana, gdje kapljice vode umivaju njihova neiskvarena lica na popodnevnom proljetnom suncu. Ulice pune izloga koje uz artikle pune  plakati sretnih lica, svaki plakat broji jednu razrednu zajednicu, cjelinu zaokruženu sretnim krajem i nadom za novi početak. Kada padne noć, dječji smijeh, zamjene slatki snovi i dodir majčinih ruku,  trgovine zatvore vrata, ostavljajući svijetlo da tinjao kao i žar snova na slikama sretnih lica. Grad se utiša. Počinje disati na mjestima gdje teče razgovor i pivo svih tonova. U kasno večer sve prestaje, a nedjeljom i prije.



Grad odlazi spavati, ali ne i mi. Stranci koji stoje praznih želudaca usred usnulog grada, tražeći nešto za jelo. Nedjeljna večer brzo zatvara vrata svim gostima, lutalicama, strancima. Prvi restoran skupljao je stolove sa terase, drugi uživao u praznom lokalu sa dobrom plazmom  koja je emitirala nogomet, prilika de se okupe pregače crne i bijele. Nogometna momčad uputila nas je do trećeg restorana gestikulacijom ruku sa svojih udobnih stolica. Taj nas je opet sramežljivim engleskim izveo iz restorana i prstom kao snajperom naciljao, vraćajući na onaj s nogometnom momčadi crnih i bijelih. Lutajući gradom činilo se da ćemo želudac ipak puniti vodom i energetskim pločicama. Na povratku, kao što u većini priča biva. Među redovima zatvorenih vrata, u tmini noć našla su se jedna otvorena, mala, pomalo skrivena od svijeta. Ušli smo unutra. Okrenut leđima, smeđe rijetke kose s crnom pregačom oko struka, sitan čovjek radio je kebab. Posluživajući domaćeg gosta. Kada se okrenuo bilo je jasno da nije Čeh. Crte lica vodile su sve do Balkana. Došao je red na nas. Pokušavajući naručiti hranu na engleskom dobili smo zbunjujući pogled koji je staloženo pomalo barbarski upitao: A od kud ste? Tada zbunjeno lice namamilo je iskren osmijeh na lice. Razumljivim pomalo slomljenim hrvatskim dozvao je šefa koji je dolazio po jednu kolu i vodu. Kratki nerazumljivi razgovor s podsmijehom nastupio je između njih. Tada se stara ruka držeći kolu i vodu okrenula prema nama. Široko otvorene oči zagledale su se u nas. Nastala je kratka tišina. Gusta sjeda kosa se digla radeći guste bore na čelu koje su sezale sve do očiju. Ispod gustih sijedih brkova uslijedio je onaj isti iskreni osmijeh koji je upitao isto pitanje. Nastupio je kratak razgovor, a potom pitanje s naše strane. Možemo li platiti eurima. Brk se nije pomakao. Počeo je vaditi iz džepa svežanj novaca. Dok su na pultu našlo 20 Eura on ih je zamijenio sa 350 Čeških kruna. Ubrzo nakon s još par razmijenjenih rečenica, rukujući se s nama  nestao je u noći. Ostali smo s 350 kruna od kojih smo 100 zamijenili za hranu. Usred grada udaljenog 750 kilometara od hrvatske, skrivenog od pogleda turista našli smo se s pravim mesnatim užitkom u ruci koji nije bio kao ono što se naziva kebam kod nas, smljeven, okusa mesnog nareska, već je imao sočne komade na kojima su se mogla raspoznati i vlakna mesa sljubljujući se s hrskavom salatom i blago ljutim umakom u  sezamovom pecivu, čineći primamljujući okus dalekog istoka, a možda je to bila  samo glad?



Sutradan, u popodnevnim satima, vratio sam kroz ona uska vrata u taj mali skučeni prostor koji je nosio slike Umaga na desnom zidu, a sa lijeve strane na, plastičnom stolcu iza pulta, pomalo stisnuta nalazilo se poznato polućelavo tjeme, gledajući u svoj maleni tablet. Ulazeći unutra zvuk sa tableta se nastavio, a on je ustao gledajući debelim crnim podočnjacima zaboravljenog stranca od prošle večeri. Nakon nekoliko nespretno izrečenih riječi koje su na mome licu činile kiselu grimasu nerazumljivosti, rukama sam se pokušao opravdati. Njegovo nevino lice prepoznalo je moje, sada je pomalo uplašen, otišao do blagajne izvadivši 200 kruna. Začuđeno sam ga gledao dok je to stavljao pred mene. Riječi su pronalazile rupe u prijevodu. Šef se zabunio kada nam je jučer razmjenjivao novac. Došao sam ovdje žudeći za oni okusom istoka, a dobio sam iskrenost, pravednost i čast. Tih 200 kruna moglo je biti zaboravljeno u njegovoj blagajni, nitko ne bi primijetio, nitko ne bi znao osim njega. Na njegovom licu nisam mogao pronaći niti malo zlobe. Polovicu novaca zamijenio sam za dva kebaba. Jedan je vješto zamotao u aluminijsku foliju, dok je drugi, nezapakiran, poslužio za prijateljski razgovor na spretnoj strani razumijevanja u kojoj bi se tek koja riječ izgubila u prijevodu. Zvukovi s tableta su prestali, a njegova priča započela. Priči o Makedoncu kojemu je priča započela u Hrvatskoj, prošlost ga je vratila u Makedoniju dok ga je sadašnjost dovela u Opavu. Obiteljska kuća u hrvatskoj prepuštena je za njega prošlosti. Ni svi papiri, ni brojevi ne puštaju ga preko granice. Smatraju ga otrovom koji želi zaprljati naše tlo, a njegove iskrene oči žude samo za živom slikom, a ne onom smrznutom na desnom zidu. Njegov otac odavno ne drži sladoled ispunjen svježim jajima na ljetnom suncu dok ga njime doziva kući, odavno je zaboravljen okus djetinjstva, topi se niz njegove skromne ruke koje svaki dan maštaju o toplini užarenih popločenih ulica i hladnoći modrog mora koje ih tada hladi. Sada ga grije toplina peći koja stvara maglicu vrućine, pržeći ostatke odrezanog mesa, stvarajući od njih samo gorke zapečene crne mrlje na pećnici

No njegov glas nije bio tugaljiv, pun mržnje već samo razočaran. Niti jedna loša riječ nije izašla iz usta čovjeka čije sam ime izgubio u prijevodu. Sreću je pronašao i ovdje, u ovim ljudima, brižnim majkama koje svojim toplim pogledima i dodirima obavijaju svoju  djecu ljubavi pritom gradeći most od sretnih ljudi do sretne budućnosti države.





Tagovi: češka, opava, kebab, makedonija

Učiteljice i pedagoginja na seminaru u Češkoj

Do kebaba telefonskim pozivom

Veliki igrači malog nogometa

Bjelovarčanin Saša Tklačević, prvi pobjednik Big Brothera, postao švedski poduzetnik

Sveti Nikola u Trećoj osnovnoj

Bjelovarski stolnotenisač u kolicima brončani u Samoboru

Kolodvor pobjednik čazmanskog Turnira Četiri kafića

Samo djeca zaslužuju sve

Župan Damir Bajs s predsjednikom Koordinacije nacionalnih manjina

Dobio sam keedit od tvrtke Gda Tamara

Dobio sam keedit od tvrtke Gda Tamara

Dobio sam keedit od tvrtke Gda Tamara

Dobio sam keedit od tvrtke Gda Tamara

Dobio sam keedit od tvrtke Gda Tamara

Neoprezna vozačica oborila starca na Lebovićevom šetalištu

Bjelovarčanin Saša Tklačević, prvi pobjednik Big Brothera, postao švedski poduzetnik

Presjekao preko kružnog toka u Zvijercima i zabio se u ogradu

Podržavate li prijedlog Zvona, da se postavi mega replika jedne od najvrjednijih pisanica na svijetu u paviljonu uoči Uskrsa?

Podržavam

Ne podržavam

Klikni na odgovor za koji želiš glasati.
Pogledaj rezultate

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAOGLAŠAVANJESTARO ZVONO