NASLOVNAOSOBA TJEDNA

Svestrana multitalentirana bjelovarska Janis

OSOBA TJEDNA – LIDIJA ŠPEGAR, OD BJELOVARSKE JANIS JOPLIN, NOVINARKE, PA DO ASISTENTICE REŽIJE NA HRT-U I ODLIČNIH DOKUMENTARACA
Svestrana multitalentirana bjelovarska Janis

Njezin najnoviji dokumentarni film »Kamo idemo«, originalna je i zanimljiva priča o životu zagrebačke taksistice, koji je predstavljen i na ovogodišnjem ZagrebDoxu

23.05.2017. PIŠE: Maja Geček FOTO: Kača Šarić PREGLEDA: 3615


Lidija Špegar, svestrana Bjelovarčanka s mnogobrojnim talentima. Od pjevanja, novinarstva, diplome iz režije dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, do asistentice režije na HRT-u.

Njezin najnoviji dokumentarni film »Kamo idemo«, originalna je i zanimljiva priča o životu zagrebačke taksistice, koji je predstavljen i na ovogodišnjem ZagrebDoxu.

Lidija, odrasli ste u Bjelovaru, kako bi opisali svoje djetinjstvo i mladost?

Kada bih morala ukratko opisati to razdoblje, upotrijebila bih riječ burno, bjelovarski. Vjerujem da će me mnogi Bjelovarčani razumjeti.

Išli ste i u glazbenu školu, bavili ste se pjevanjem?

Da, u osnovnoj školi sam svirala gitaru u glazbenoj školi, a tijekom srednje to se pretvorilo u ljubav prema rock’n’rollu. Tada je popularno mjesto u kojem ste mogli svirati i pjevati bio Tarkus koji mi je zbog toga postao dnevni boravak, uz Birtiju naravno. Kako mi je omiljena pjevačica bila Janis Joplin ja sam se svojski trudila pjevati kao ona. Rezultat toga je nadimak Janis, poderan glas, jer mi je dugo trebalo da shvatim da se s takvom rašpom trebaš roditi, ali i prekrasne uspomene na ljude koji su me u tome podržavali bez obzira na sve.

Nakon srednje škole, odlazite u Zagreb i upisujete novinarstvo, a kasnije stječete iskustvo na televiziji, Radiju 101 i u novinama. Recite nam nešto o tom periodu svog života.

Ubrzo nakon srednje škole umrla mi je mama, a nakon par godina i tata, tako da sam svoje rane dvadesete provela pokušavajući stati na svoje noge u Zagrebu što bez podrške roditelja nije bio nimalo lak zadatak. U tom razdoblju prijatelji su me sa sobom povukli na Filozofski, gdje sam jedno vrijeme studirala anglistiku i kroatistiku, ali nije to bilo za mene tako da sam, kad sam se uspjela malo oporaviti od smrti roditelja, upisala novinarstvo koje me oduvijek privlačilo. Međutim, nakon određenog novinarskog iskustva postalo mi je jasno da me samo novinarstvo ne zadovoljava. Još je nešto nedostajalo.



Studij dokumentarne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu upisujete 2012. godine.  Što Vas je motiviralo na to?

Kako kod mene ništa nije išlo po nekom ustaljenom tijeku tako je i studij režije došao prilično kasno po standardnim društvenim mjerilima. Mislim da sam dosta dobar primjer za to da nikada ne treba odustajati od svojih snova bez obzira na društveni pritisak tj. tuđa očekivanja. Oduvijek sam voljela film. Zagreb je pružao pregršt filmskih radionica koje sam u nekoliko godina prošla. Nakon toga javila mi se želja za daljnjim učenjem pa je Akademija bila logičan izbor.

Zašto baš dokumentarni film?

Ja sam odrasla na dokumentarcima. Obožavala sam ih gledati dopodne na televiziji prije odlaska u školu i tu se razvila ljubav prema dokumentarnom filmu. Restartova radionica mi je omogućila da napravim svoj prvi dokumentarni film koji me i odveo na Akademiju.

Koji su najčešći problemi s kojima se susrećete u svom stvaranju i poslu?

Kao i u svemu u današnje vrijeme, najveći problem su financije. Što se mene tiče, ja mogu raditi bilo kakav posao samo da imam za pokrivanje osnovnih potreba, ako se onda u slobodno vrijeme mogu baviti filmom. Ali nije to tako jednostavno, ne možete stalno tražiti ljude da rade s vama bez da su plaćeni. Tako da je glavni problem pronaći novac kako bi platili ljude, opremu itd. Troškovi naravno variraju ovisno o tome što snimate.



Snimili ste  svoje prve dokumentarne filmove »Neke stvari ne treba sakriti« (2014) i  »Okus skrbi« (2014). Recite nam nešto o njima.

»Neke stvari ne treba sakriti« je film koji objašnjava zašto je dr. Josip Jagodić, kirurg u bjelovarskoj bolnici i djed moje sestre Nives, dobio povelju Pravednik među narodima. Premijerno je prikazan na Festivalu tolerancije u Zagrebu, a onda i u Rijeci, Cetinju i Beogradu. Sudjelovao je na Tabor Film Festivalu, Liburnia Film Festivalu te se u nekim školama koristi u edukativne svrhe što me osobito veseli. »Okus skrbi« je namjenski edukativno-dokumentarni film rađen za Udrugu Igra u kojem mladi iz alternativne skrbi (dječjih/odgojnih domova i udomiteljskih obitelji) dijele svoje iskustvo odrastanja u skrbi i života nakon izlaska iz sustava alternativne skrbi.



Vaš najnoviji dokumentarni film zove se »Kamo idemo«, koji je ujedno i vaš diplomski rad.  S tim filmom, predstavili ste se široj publici u službenom programu 13. ZagrebDoxa. Kakve su bile reakcije?

Ono što mi je jako drago da ga je publika na premijeri sjajno prihvatila. Dobili smo pozitivne komentare, dobru recenziju filma i Dekaničinu nagradu ADU-a. Film smo sada prijavili na nekoliko festivala. Trenutno čekamo rezultate.



Glavni lik u ovom vašem dokumentarnom filmu je vozačica taksija Ljiljana. Kako je nastala  ova originalna ideja, a kako je proteklo snimanje?

Studiranje na Akademiji mi je bilo teško uskladiti s poslom. Često ne bi sve stizala i bila sam primorana sjesti u taksi. Godinu dana sam promatrala taksiste, vodila s njima razgovore. Ono što sam u startu odlučila je da neću napraviti klasičan film u taksiju. Postavite kamere, snimate određeno vrijeme, mjesec, dva i čekate da u taksi uđu zanimljivi likovi. Oni sve odrade umjesto vas. Režijski mi to nije bio izazov tako da sam otpočetka znala da mi putnici neće biti u fokusu, nego osoba koja taj taksi vozi. Ljiljana se iskristalizirala kao osoba koja je filmski bila najinteresantnija i s kojom sam se, zbog slične životne priče, najviše povezala.



U filmu progovarate o predrasudama, koje su još uvijek prisutne prema ženama u našem društvu,  ali i o teškim temama, kao što su usamljenost i depresija. Koja je zapravo poruka ovog dokumentarnog filma?

Ne vjerujem da postoji neka određena poruka koju ja odašiljem kada napravim film. Ja svoj doživljaj stvarnosti uobličen u film ponudim ljudima i nadam se da će oni u tome prepoznati neke djeliće sebe.

Trenutno radite kao asistentica režije na HRT-u. Kakvo je to iskustvo?

Pruža mi mogućnost da svakodnevno budem okružena onim što sam studirala, novinarstvom i režijom. Gledam na to kao na još jednu stepenicu u nizu.

I za kraj, koji su vam planovi za budućnost?

Raditi filmove. Istražujem nekoliko tema koje bi željela pretvoriti u filmove.











Tagovi: lidija špegar, zagrebdox, kamo idemo, janis joplin, dokumentarni film, dokumentarci

Josip Crnković Fox ostao je mlad uz nekadašnje glazbene idole

Sve tri projekcije filma o bjelovarskim lađarima napunile kinodvoranu

»Sve je bio dobar san« − prvi put

DOKUart u Narodnoj knjižnici »Petar Preradović

9. MALI DOKUart

Dani piva u Daruvaru

Novi vlakovi do Zagreba

Multitalentirana umjetnica

Tri HDZ-ovca na plakatu sreće

johnson owen

johnson owen

johnson owen

johnson owen

Jeste li u potrebi za krediiit

Argonauti srebrni na Neretvi

Blagdan Velike Gospe u Novoj Rači

Zlatko Pejaković u Novoj Rači

Podržavate li prijedlog Zvona, da se postavi mega replika jedne od najvrjednijih pisanica na svijetu u paviljonu uoči Uskrsa?

Podržavam

Ne podržavam

Klikni na odgovor za koji želiš glasati.
Pogledaj rezultate

Zazvoni!

Pošalji nam vijest ili najavu. Javi što se događa!



IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAOGLAŠAVANJESTARO ZVONO