Svestrana multitalentirana bjelovarska Janis

NASLOVNAOSOBA TJEDNA

FOTO: Kača Šarić

OSOBA TJEDNA – LIDIJA ŠPEGAR, OD BJELOVARSKE JANIS JOPLIN, NOVINARKE, PA DO ASISTENTICE REŽIJE NA HRT-U I ODLIČNIH DOKUMENTARACA

Svestrana multitalentirana bjelovarska Janis

Njezin najnoviji dokumentarni film »Kamo idemo«, originalna je i zanimljiva priča o životu zagrebačke taksistice, koji je predstavljen i na ovogodišnjem ZagrebDoxu

23.5.2017. 22:12 | Maja Geček PREGLEDA: 4350

Lidija Špegar, svestrana Bjelovarčanka s mnogobrojnim talentima. Od pjevanja, novinarstva, diplome iz režije dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, do asistentice režije na HRT-u.

Njezin najnoviji dokumentarni film »Kamo idemo«, originalna je i zanimljiva priča o životu zagrebačke taksistice, koji je predstavljen i na ovogodišnjem ZagrebDoxu.

Lidija, odrasli ste u Bjelovaru, kako bi opisali svoje djetinjstvo i mladost?

Kada bih morala ukratko opisati to razdoblje, upotrijebila bih riječ burno, bjelovarski. Vjerujem da će me mnogi Bjelovarčani razumjeti.

Išli ste i u glazbenu školu, bavili ste se pjevanjem?

Da, u osnovnoj školi sam svirala gitaru u glazbenoj školi, a tijekom srednje to se pretvorilo u ljubav prema rock’n’rollu. Tada je popularno mjesto u kojem ste mogli svirati i pjevati bio Tarkus koji mi je zbog toga postao dnevni boravak, uz Birtiju naravno. Kako mi je omiljena pjevačica bila Janis Joplin ja sam se svojski trudila pjevati kao ona. Rezultat toga je nadimak Janis, poderan glas, jer mi je dugo trebalo da shvatim da se s takvom rašpom trebaš roditi, ali i prekrasne uspomene na ljude koji su me u tome podržavali bez obzira na sve.

Nakon srednje škole, odlazite u Zagreb i upisujete novinarstvo, a kasnije stječete iskustvo na televiziji, Radiju 101 i u novinama. Recite nam nešto o tom periodu svog života.

Ubrzo nakon srednje škole umrla mi je mama, a nakon par godina i tata, tako da sam svoje rane dvadesete provela pokušavajući stati na svoje noge u Zagrebu što bez podrške roditelja nije bio nimalo lak zadatak. U tom razdoblju prijatelji su me sa sobom povukli na Filozofski, gdje sam jedno vrijeme studirala anglistiku i kroatistiku, ali nije to bilo za mene tako da sam, kad sam se uspjela malo oporaviti od smrti roditelja, upisala novinarstvo koje me oduvijek privlačilo. Međutim, nakon određenog novinarskog iskustva postalo mi je jasno da me samo novinarstvo ne zadovoljava. Još je nešto nedostajalo.



Studij dokumentarne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu upisujete 2012. godine.  Što Vas je motiviralo na to?

Kako kod mene ništa nije išlo po nekom ustaljenom tijeku tako je i studij režije došao prilično kasno po standardnim društvenim mjerilima. Mislim da sam dosta dobar primjer za to da nikada ne treba odustajati od svojih snova bez obzira na društveni pritisak tj. tuđa očekivanja. Oduvijek sam voljela film. Zagreb je pružao pregršt filmskih radionica koje sam u nekoliko godina prošla. Nakon toga javila mi se želja za daljnjim učenjem pa je Akademija bila logičan izbor.

Zašto baš dokumentarni film?

Ja sam odrasla na dokumentarcima. Obožavala sam ih gledati dopodne na televiziji prije odlaska u školu i tu se razvila ljubav prema dokumentarnom filmu. Restartova radionica mi je omogućila da napravim svoj prvi dokumentarni film koji me i odveo na Akademiju.

Koji su najčešći problemi s kojima se susrećete u svom stvaranju i poslu?

Kao i u svemu u današnje vrijeme, najveći problem su financije. Što se mene tiče, ja mogu raditi bilo kakav posao samo da imam za pokrivanje osnovnih potreba, ako se onda u slobodno vrijeme mogu baviti filmom. Ali nije to tako jednostavno, ne možete stalno tražiti ljude da rade s vama bez da su plaćeni. Tako da je glavni problem pronaći novac kako bi platili ljude, opremu itd. Troškovi naravno variraju ovisno o tome što snimate.



Snimili ste  svoje prve dokumentarne filmove »Neke stvari ne treba sakriti« (2014) i  »Okus skrbi« (2014). Recite nam nešto o njima.

»Neke stvari ne treba sakriti« je film koji objašnjava zašto je dr. Josip Jagodić, kirurg u bjelovarskoj bolnici i djed moje sestre Nives, dobio povelju Pravednik među narodima. Premijerno je prikazan na Festivalu tolerancije u Zagrebu, a onda i u Rijeci, Cetinju i Beogradu. Sudjelovao je na Tabor Film Festivalu, Liburnia Film Festivalu te se u nekim školama koristi u edukativne svrhe što me osobito veseli. »Okus skrbi« je namjenski edukativno-dokumentarni film rađen za Udrugu Igra u kojem mladi iz alternativne skrbi (dječjih/odgojnih domova i udomiteljskih obitelji) dijele svoje iskustvo odrastanja u skrbi i života nakon izlaska iz sustava alternativne skrbi.



Vaš najnoviji dokumentarni film zove se »Kamo idemo«, koji je ujedno i vaš diplomski rad.  S tim filmom, predstavili ste se široj publici u službenom programu 13. ZagrebDoxa. Kakve su bile reakcije?

Ono što mi je jako drago da ga je publika na premijeri sjajno prihvatila. Dobili smo pozitivne komentare, dobru recenziju filma i Dekaničinu nagradu ADU-a. Film smo sada prijavili na nekoliko festivala. Trenutno čekamo rezultate.



Glavni lik u ovom vašem dokumentarnom filmu je vozačica taksija Ljiljana. Kako je nastala  ova originalna ideja, a kako je proteklo snimanje?

Studiranje na Akademiji mi je bilo teško uskladiti s poslom. Često ne bi sve stizala i bila sam primorana sjesti u taksi. Godinu dana sam promatrala taksiste, vodila s njima razgovore. Ono što sam u startu odlučila je da neću napraviti klasičan film u taksiju. Postavite kamere, snimate određeno vrijeme, mjesec, dva i čekate da u taksi uđu zanimljivi likovi. Oni sve odrade umjesto vas. Režijski mi to nije bio izazov tako da sam otpočetka znala da mi putnici neće biti u fokusu, nego osoba koja taj taksi vozi. Ljiljana se iskristalizirala kao osoba koja je filmski bila najinteresantnija i s kojom sam se, zbog slične životne priče, najviše povezala.



U filmu progovarate o predrasudama, koje su još uvijek prisutne prema ženama u našem društvu,  ali i o teškim temama, kao što su usamljenost i depresija. Koja je zapravo poruka ovog dokumentarnog filma?

Ne vjerujem da postoji neka određena poruka koju ja odašiljem kada napravim film. Ja svoj doživljaj stvarnosti uobličen u film ponudim ljudima i nadam se da će oni u tome prepoznati neke djeliće sebe.

Trenutno radite kao asistentica režije na HRT-u. Kakvo je to iskustvo?

Pruža mi mogućnost da svakodnevno budem okružena onim što sam studirala, novinarstvom i režijom. Gledam na to kao na još jednu stepenicu u nizu.

I za kraj, koji su vam planovi za budućnost?

Raditi filmove. Istražujem nekoliko tema koje bi željela pretvoriti u filmove.












Tagovi: lidija špegar, zagrebdox, kamo idemo, janis joplin, dokumentarni film, dokumentarci

Josip Crnković Fox ostao je mlad uz nekadašnje glazbene idole
12. DOKUart od 30. rujna do 6. listopada
Sve tri projekcije filma o bjelovarskim lađarima napunile kinodvoranu
»Sve je bio dobar san« − prvi put
DOKUart u Narodnoj knjižnici »Petar Preradović
9. MALI DOKUart
11 puta bravo
Završen DOKUart
Bjelovarčane oduševio mladi Anti Kuru
Otvoren 11. DOKUart
DOKUart otvara mađarski film Titita
NA RIBNJAKU U LUGU: Ogromni som ulovljen priborom za smuđa
Ni župan ni predsjednica Županijske skupštine nisu pozvani u Čazmu
Krešo snimaj!
Spremanje sijena na samoj granici Bjelovara
Traži se mladić koji je prošli tjedan oskvrnuo grobove
Nacionalna radionica u području upravljanja projektima
Konjički klub Garić upoznao djecu s konjima
Navijači, navijači, zajedno smo jači
Uz stotu obljetnicu rođenja Nelsona Mandele
Školska zgrada u Velikom Korenovu stara 100 godina ide u obnovu
Hrebak najavio izgradnju malonogometnog igrališta pored vrtića
Hrebak u Zagrebu potpisao ugovor o ulaganju u vrtiće
Ždralovačka Mladost kreće u novu sezonu
RK BJELOVAR: Tko je otišao, tko je došao
Župan Bajs na češkim žetvenim svečanostima
TOMINAC NA TRIBINAMA STADIONA LUŽNJIKI: Ugostit ćemo naše svjetske viceprvake na Logoru
ŠVEĐANKE DOLAZE U BJELOVAR: Bjelovarčanke doznale protivnice u Challenge Cupu
Planinarenje po Badnju i Visočici s »Vatrenima« u mislima
Kulturni tulum »za po doma« u knjižnici u Čazmi
Najbolji orači Zoran Kosanović, Branko Sejka i Dražen Cindrić
»Vatreni« su izgubili, ali su Francusku pobijedili dečki koji su se pripremali u Daruvaru
HRVATSKA JE VICEPRVAK SVIJETA: Tuga, veselje, pa ponovo tuga, ali na kraju veselje i veliko slavlje bjelovarskih navijača
17. Natjecanje orača i 9. Natjecanje u oranju konjima Bjelovarsko-bilogorske županije

Pretraži Zvono

48 SATI NA ZVONU

.

NA RIBNJAKU U LUGU: Ogromni som ulovljen priborom za smuđa

.

Ni župan ni predsjednica Županijske skupštine nisu pozvani u Čazmu

.

Krešo snimaj!

.

Spremanje sijena na samoj granici Bjelovara

.

Traži se mladić koji je prošli tjedan oskvrnuo grobove

.

Nacionalna radionica u području upravljanja projektima

.

Konjički klub Garić upoznao djecu s konjima

.

Navijači, navijači, zajedno smo jači

.

Uz stotu obljetnicu rođenja Nelsona Mandele

.

Školska zgrada u Velikom Korenovu stara 100 godina ide u obnovu

.

Hrebak najavio izgradnju malonogometnog igrališta pored vrtića

.

Hrebak u Zagrebu potpisao ugovor o ulaganju u vrtiće

HRVATSKA JE VICEPRVAK SVIJETA: Tuga, veselje, pa ponovo tuga, ali na kraju veselje i veliko slavlje bjelovarskih navijača

Traži se mladić koji je prošli tjedan oskvrnuo grobove

Vatreni – nogometni ratnici – moderni gladijatori

TOMINAC NA TRIBINAMA STADIONA LUŽNJIKI: Ugostit ćemo naše svjetske viceprvake na Logoru

Ždralovačka Mladost kreće u novu sezonu

Aerodrom pokraj Čazme, uz ove ambicije, mogao bi postati troškovna rupa bez dna

Kako komentirate slab odaziv na rad za opće dobro?

Svaki početak je težak, vidjet ćemo do kraja godine.

Bespotrebno cimaju ljude, nije njima lako.

Treba ukinuti socijalnu pomoć.

Ma svi znaju da oni ustvari rade na crno, samo smo se dosad pravili ludi, a sad je jasno.

Tko ima opravdanje u redu, a ostalima koji nisu došli prestati plaćati.

Klikni na odgovor za koji želiš glasati.
Pogledaj rezultate

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAOGLAŠAVANJE