NASLOVNAOSOBA TJEDNA

Nekad smo erotikom prosvjetljivali, danas su na svakom koraku dezinformacije

PERO KVESIĆ U BJELOVARU NA DAN ŽENA PREDSTAVLJA NOVO IZDANJE SVOJE KNJIGE »UVOD U PERU K.«
Nekad smo erotikom prosvjetljivali, danas su na svakom koraku dezinformacije

Na pitanje bi li išta promijenio kada bi mogao sve ispočetka odgovara: Ne bih počeo pušiti.

01.03.2017. PIŠE: Zvono.eu FOTO: Privatna arhiva PREGLEDA: 4152


Pero Kvesić, književnik, novinar, urednik, bloger i autor filmova, jedan je od suautora planetarno popularne animirane serije »Mali leteći medvjedići« koja se prikazivala u više od 100 zemalja. Iako je devedesetih godina prošlog stoljeća ružno marginaliziran na hrvatskoj kulturnoj sceni zbog političke opredijeljenosti, svoju čitateljsku publiku nije nikad izgubio. Ovih dana izašlo je reizdanje njegove prve zbirke priča iz 70-ih godina »Uvod u Peru K.«. Razgovaramo s Perom Kvesićem ususret njegova gostovanja u Kulturnom i multimedijskom centru Bjelovar, 8. ožujka u sati, u gradu u kojemu je proveo djetinjstvo.

Uz književni rad, bavili ste se novinarstvom. Pokrenuli ste kultni omladinski list Polet, uređivali Studentski list, Omladinski tjednik, Pitanja,… radili u Startu i Erotici… Kako je tada bilo biti novinar i što se sve promijenilo?

Počeo sam se baviti novinarstvom u drugoj polovini šezdesetih godina prošlog stoljeća. Prije pola stoljeća. Novinarstvo, njegov položaj i utjecaj mijenjali su se iz godine u godinu. Najbolje je usporediti promjene od te moje početne točke s onim kako je danas.

Ogromne su promjene u tehnologiji. Telefon je bio tek u manjem broju kuća, ozbiljne novinske redakcije imale su dva ili tri telefonska broja, a do najbliže javne telefonske govornice se obično trebalo dobro napješačiti. Novine su se slagale olovnim slogom: ako vas je netko pogodio slovom A u čelo - izrasla bi vam kvrga. Tehnologija koja se danas svakodnevno rabi je nešto o čemu tada nismo mogli ni sanjati da će uopće postojati, a kamo li da ćemo je ikada sami rutinski koristiti.

U ono vrijeme je novinarstvo bilo muško zanimanje. U redakcijama je bilo vrlo malo žena, zapravo su bile izuzetak, osim u »ženskim« zanimanjima: daktilografkinje (zanimanje koje je u međuvremenu izumrlo), tajnice, sekretarice, prevoditeljice… Danas postoje redakcije u kojima žene prevladavaju, postoje gotovo isključivo ženske redakcije…

Radilo se ozbiljno, promišljeno i odgovorno. Danas je prevladavajući trend da se radi na brzinu, površno, nepromišljeno i neodgovorno.

Novinari su bili cijenjeni. Smatralo se da su iskusni ljudi širokih vidika, da su kulturni i obrazovani, da poznaju svijet i ljude, da imaju znatnu društvenu moć. Kako je danas, znate i sami.

Postoje li danas ipak neka imena iz svijeta novinarstva Hrvatske koja cijenite?

Postoji nekoliko desetaka novinara koje cijenim, previše da ih sve nabrajam i previše da u nabrajanju ne bih nekog zaboravio spomenuti, pa to neću ni pokušati. Generalno, klasične novinske forme reportaža i fotoreportaža su gotovo iščeznule, reportaža se još donekle drži na televiziji, ali zato imamo vrhunskih komentatora više nego ikada, što u novinama što na internetu.

Jedan ste od suautora popularne animirane serije Mali leteći medvjedići koja je do danas prodana u stotinjak zemalja, a u Hrvatskoj je emitirana ranih devedesetih i bila iznimno popularna. S druge strane, vi tih godina u Hrvatskoj za glavne medije niste bili baš popularni. Možete li se osvrnuti na te godine? 

U Hrvatskoj se »Medvjedići« repriziraju gotovo svake godine na nekom od televizijskih kanala. Sama ideja da se napravi nešto takvo potekla je od oskarovca Duška Vukotića. Ideja da to budu upravo mali leteći medvjedi je moja. Kako će oni izgledati prvi je nacrtao Neven Petričić. Od Vukotića sam mnogo naučio. U vrijeme kad me je pozvao da krenemo raditi tako nešto bio sam u političkoj nemilosti, gadno ocrnjen, većina ljudi me je izbjegavala. Vukotić je pokazao da ga takva opterećenja ne sputavaju: njega je zanimala isključivo stručnost i kreativnost. Primjerom me podučio još nečemu: ako kaniš raditi nešto za što je potreban timski rad, ako želiš napraviti dobro - okupi najbolje.

Mnogi su u mladosti čitali vaše knjige i rado bi se prisjetiti nekih vaših kratkih priča. »Uvod u Peru K.« doživio je nedavno peto izdanje. Gdje se one mogu kupiti i jeste li dočekali da se prodaju na kiosku?

Manje je onih koji su čitali knjige jer su one uvijek bile slabije tiraže nego novine. Mnogo ljudi je čitalo moje priče u raznim omladinskim novinama, a još više u vrlo čitanim magazinima »Start« i »Erotika«. Neke moje novije knjige mogu se kupiti u knjižarama Tiska, a starije u antikvarijatima. Sve se mogu naći u knjižnicama. Peto izdanje »Uvoda u Peru K.« pojavilo se nedavno na novinskim kioscima što mi je jako drago jer mi se čini da je to prirodno mjesto za tu zbirku priča, da je napokon stigla gdje pripada. Naime, ta zbirka je nekada davno, 1975. godine, nastala od priča koje su prethodno objavljene u novinama.

8. ožujka gostujete u Bjelovaru. O čemu će sve biti riječi na susretu?

Zapravo, ne znam. Prepuštam organizatoru tog susreta da iznađe što bi od onoga što mogu izvesti najviše zanimalo ljude koji će navratiti. Veselilo bi me da pročitam nekoliko pjesama jer to volim raditi uživo. Vjerojatno ćemo prikazati moj dokumentarni film »Dum spiro spero«.

Po čemu pamtite djetinjstvo u Bjelovaru i posjećujete li ga katkad?

Rođen sam u Zagrebu, najranije godine života proveo u Daruvaru, a otprilike od svoje pete do četrnaeste godine živio sam s obitelji u Bjelovaru. Bjelovar mi nije rodni grad, ali jeste grad mog djetinjstva. Pamtim ga po tome što ulice nisu bile asfaltirane (zimi je na ulicama bio dubok snijeg, u proljeće i jesen duboko blato, a ljeti fina prašina), nije bilo vodovoda pa se voda vadila iz bunara, nije bilo kanalizacije, televizije, plastike, malo koja kuća je imala telefon… Ulicama su prolazila kola koja su vukli konji. Pamtim kad je otvoreno prvo samoposluživanje… Naspram danas, bila je to druga civilizacija u kojoj se igrao sjajan rukomet.

Svratim do Bjelovara otprilike jednom godišnje, obično kad moji vršnjaci organiziraju okupljanje preostalih iz osnovnoškolskog razreda. Sa žaljenjem uočavam napuštene kuće u centru grada, loše održavane zgrade… Bilo bi mi drago kad bi grad ponovo živnuo.

Uređivali ste časopis »Erotiku« i svojevremeno pisali erotske kratke priče. Čini li vam se današnje društvo podvojeno između nikad veće dostupnosti pornografskih sadržaja i šume informacija i dezinformacija kojima je izloženo, osobito mladež?

Ne da mi se čini nego to jest tako. Sredinom šezdesetih godina su jedini erotizirani sadržaj na koje se moglo naići u javnosti bili jedna crno-bijela mutna fotografija neke ljepotice u bikiniju jednom tjedno u »Vjesniku u srijedu«, ili fotografije glumica u bikinijima, tijesnim majicama ili tijesnim džemperima u “Filmskom svetu” svakih petnaest dana. Moglo se vidjeti i odljeve antičkih golih kipova u muzejima, ili gledati rubensovske aktove u likovnim monografijama. I to je bilo to.

Danas znate kako je. U tom obilju koje bi se moglo nazvati poplava erotiziranih sadržaja na svakom koraku, koje bi se moglo nazvati lavina, kad je svakovrsna pornografija ne samo lako dostupna preko interneta, nego ju je teško izbjeći, svi imaju lažni osjećaj da znaju sve što se tog područja tiče, ali to je zamka. Velik dio onoga što se uvjerljivo nudi je zapravo dezinformacija, na tom području se prihvaćaju zdravo za gotovo mnogi mitovi, mnogo toga što se uči su zablude, mnogi ljudi su dezorijentirani i zabludjeli. Imali smo snažni val erotske štampe sedamdesetih i osamdesetih godina. Ta štampa je, između ostaloga, djelovala prosvjetiteljski. Tada je problem bilo neznanje kojeg je trebalo ukloniti znanjem. Danas je problem lažno znanje, a nema mehanizama kojim bi se ono korigiralo.

Kad smo kod pornografije, jeste li čitali Tribusonovu Povijest pornografije?

Čitao sam Povijest pornografije čim je objavljena, došlo je vrijeme da je ponovo uzmem u ruke i pogledam ponovo. Čitao sam i mnoge druge Tribusonove knjige, iako nisam sve. Pročitati sve njegove knjige je nemoguće, koliko piše i objavljuje, otprilike kao ona trka Ahila i kornjače! Šalim se. Tribusona poznam još iz Bjelovara, iz prvih razreda osnovne škole. Njegova majka me je podučavala likovnom odgoju u osnovnoj školi koja se tad zvala »Milan Bakić Baja«. Jesam li dobro zapamtio naziv škole? Nazivali su je u Bjelovaru i Druga osnovna. Tribusona cijenim i kao pisca i kao čovjeka, a upravo večeras sam odgledao film njegove sestre »Sve najbolje«.

Koji su Vaši omiljeni autori?

Kratko pitanje koje zahtijeva predugačak odgovor da bih se u njega usudio upustiti. Mogao bih vam nabrojati desetke autora i njihovih knjiga koji su utjecali na moje pisanje. Nikada ne bih mogao izdvojiti deset najdražih knjiga. Kod mene se najdraže knjige broje u stotinama.

Posebno volim čitati knjige domaćih autora. Kao prvo, mi imamo na desetke književnica i pisaca koji su kvalitetom jednaki najrazvikanijim svjetskim autorima, a to se ne zna. Zatim, iz niza razloga više volim i slabije domaće knjige od boljih stranih: pišu o onome što mi je bliže, što me više zanima, mogu sresti autora osobno i nastaviti razgovor… Osim toga, pročitati makar i samo najkvalitetnije sve strane knjige je nemoguće, dok je pročitati sve što vrijedi u domaćoj književnosti ipak moguće, pa i usprkos tome toliko objavljuju Tribuson i Pavličić.

Čitalačka kultura mladih je u velikoj krizi, postoje službene strategije poticanja razvoja čitanja. Imate li neku poruku za mlade vezanu uz tu temu? Kako ih motivirati na čitanje?

Ni ja dok sam bio mlad nisam volio slušati poruke i pouke starijih. Od poruka je malo vajde. Na individualnoj razini nikome ne možete ništa utuviti u glavu dok sam ne naiđe do toga da može čuti, razumjeti i prihvatiti. Na društvenoj razini s čitanošću može ići samo na gore dok se cijela situacija ne promjeni tako da ljudi uvide da im čitanje može donijeti stvarne blagodati, za što je malo izgleda u bliskoj budućnosti.

S obzirom na probleme koje Vam je donijela politička opredijeljenost, biste li, da možete krenuti ispočetka, išta promijenili?

Naravno. S današnjom pameću nikada ne bih počeo pušiti. Naime, propušio sam upravo na dramatičnim sastancima koji su se smjenjivali od jutra do večeri iz dana u dan, a svi su oko mene palili cigaretu za cigaretom, pa je to i mene zahvatilo. Odao sam se tom poroku relativno kasno, otprilike u trideset i petoj godini, ali sam nakon toga nadoknadio zaostatak.


Tagovi: pero kvesić, književnik, novinar, urednik, bloger, autor filmova, uvod u peru k.

Pero Kvesić: Bjelovar je bio gnijezdo iz kojega sam mogao poletjeti i stvarati

Odlazak svestranog velikana: Sam Shepard (1943-2017)

Spontanost me dovela tu gdje jesam

Raspored filmova u bjelovarskom kinu

Pozajmice do 500.000 eur cfinancials11@gmail.com

KREDIT PONUDA 3

Jeste li u potrebi za krediiit

KREDIT PONUDA 100 GARANCIJU U 3 SATI

Pozajmice do 1,000.000 EURO

Opet pomama za Majburgerom

Subotnja šetnja Bjelovarom

Bjelovar dobio i Bjelovarsko pivo – zasad točeno, uskoro i u boci

22.10.2017.Prva službena domaća utakmica Malonogometnog kluba Bjelovar

Podržavate li prijedlog Zvona, da se postavi mega replika jedne od najvrjednijih pisanica na svijetu u paviljonu uoči Uskrsa?

Podržavam

Ne podržavam

Klikni na odgovor za koji želiš glasati.
Pogledaj rezultate

Zazvoni!

Pošalji nam vijest ili najavu. Javi što se događa!



IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAOGLAŠAVANJESTARO ZVONO