NASLOVNAOSOBA TJEDNA

Spontanost me dovela tu gdje jesam

OSOBA TJEDNA – DARUVARČANIN KRUNO LOKOTAR, FREE-LANCER ŠIROKOG SPEKTRA I VANJSKI UREDNIK KOD NEKOLIKO NAKLADNIKA
Spontanost me dovela tu gdje jesam

Daruvar je, dojma sam, odlučio odlučno zaorati svoj identitet i memoriju. Trajati bez trajanja. Nisam ravnodušan, ali ne pomaže se onome tko pomoć ne traži, da ga se ne povrijedi – kaže Kruno Lokotar

20.01.2017. PIŠE: Mato Pejić FOTO: Privatna arhiva PREGLEDA: 4522


Kruno Lokotar (1967) diplomirao je komparativnu književnost, povijest i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje kritiku, kulturološku publicistiku, esejistiku, putopise, preferira hibridne žanrove. Uređivao je, između ostaloga, kulturni magazin Godine nove i niz drugih publikacija, izbora, emisija... Za HTV3 proizvodio Prekid programa zbog čitanja. Od 2002. do 2007. bio je glavni urednik AGM-a. 2004. godine dobio je prvi put dodijeljenu nagradu Kiklop za najboljeg urednika. Za suradnju s Mirkom Ilićem dobio je Zlatnu medalju američkog udruženja dizajnera (koja uopće nije od zlata). Trenutno je free-lancer širokog spektra i vanjski urednik kod nekoliko nakladnika. Čitamo tako na stranici Hrvatskog društva pisaca. Dovoljno razloga da razgovaramo s njim, zar ne? Naravno, ima još jedan – krunski: rođen je u Daruvaru, dakle – naše gore list. Pa, evo.

Ono što znamo da radite su festivali Pričigin i Spikigin, koji okupljaju autore „obale“ i „kontinenta“ na pričanjima priča. Ti su projekti dobili puno prostora u medijima, pokazavši da je riječ o dobrim idejama. Zna se dosta i o šibenskom festivalu FALIŠ. Što još radite i čime se zapravo, kao free-lancer, izdržavate?

Uh, dug je to popis. Kao prvo, i dalje sam urednik, to mi je ipak temeljno zanimanje u zadnjih 15 godina. jedino što sada radim s raznim izdavačima, nisam više vezan za jednu kuću, zahvaljujući lojalnosti mojih autora. Od romana koji su lani, po mom uvidu primljeni s posebnim oduševljenjem, a to su: Pjevač u noći Olje Savičević Ivančević, Ciganin, ali najljepši Kristiana Novaka i Sjećanja šume Damira Karakaša, nisam uredio samo Damirov. Dobra godina.

Festivalski i dalje s kolegama pravim KaLibar bestival u Zadru, guram festival mlađih nagrađenih autora Prvi prozak na vrh jezika, traju i nagrade koje sam pokrenuo, 12-tu godinu Prozak za prozni rukopis autora do 35 godina i Na vrh jezika za poetski rukopis, a lani sam pokrenuo sa spomenutom bandom iz Zadra i prvu svjetsku nagradu za književnost na društvenim mrežama Post scriptum.

Pišem po Expressu, razvijam u glavi golube na grani, pardon, TV formate, pa još jednu književnu nagradu, čekam da krene projekt EPK Rijeka 2020. gdje sam bio član Povjerenstva za književnost, zezam se o Facebooku i ne patim od dosade. Dapače, platio bih da mi bude dosadno. Kao i svaki free lancer, dobar dio ovih fokusa bih mijenjao za dva na koja se mogu potpuno usredotočiti i od njih solidno živjeti.

Pokretač ste dviju književnih nagrada, za poeziju i prozu, Na vrh jezika i Prozak, te festivala Prozak na vrh jezika, na kojem nastupaju nagrađeni mladi autori. Sve su tri akcije zapravo sračunate na jedno – potporu i promociju mladih autora. Kakav je odaziv pisaca, kakav prijem kod publike i struke?

Nema natječaja bez elementa rizika. Zadnje godine su bile odlične pa su nagrade Prozak i Na vrh jezika dobili sjajni autori, od kojih ističem Ružicu Aščić, većim dijelom njezinog života Daruvarčanku. To sam doznao jedno tri mjeseca nakon što je dobila nagradu, da netko ne pomisli da se radi o lokal-patriotizmu. Te nagrade osim mene dodjeljuju njihovi prvi dobitnici, Olja Savičević Ivančević i Marko Pogačar, trenutno vjerojatno autori s najprimjetnijom svjetskom recepcijom. Dakle, struka ako je čemu, drži do tih nagrada. Publika na Festivalu je sretna, a do čitalačke autori dobitnici nagrada ionako dopiru za koju godinu, ako nastave raditi. Sigurno, potvrđeno.

Je li Festival Alternativne književnosti FAK, u kojem ste također sudjelovali kao jedan od selektora i voditelj, preteča ovih novih projekata, i kako je to s FAK-om prošlo?

Meni život više od svega vodi spontanost, ili ga je vodila i dovela tu gdje jesam, što si zamjeram. I FAK je nastao iz spontanosti, a kada se pokazalo da imam nekakav uredničko-konceptualno-performerski potencijal valjalo se prepustiti inerciji. FAK je prošao, a što je sve značio i oslobađao pokazalo se kada je nestao. Još i danas mi dođu mlađi i kažu: »Eh, da barem postoji FAK«. Jer, iz današnje perspektive, zamisliti 6-satna čitanja književnosti u atmosferi rock koncerta čini se nemoguće, a meni samome ta situacija daleko oko pola stoljeća, uglavnom loše, povijesti. Višak povijesti je uvijek loš, a kada se vrijeme ubrzava, što je neodrživa konstanta, dva loša ubiše optimizam.

Da se knjige ne čitaju samo u naslonjaču, u krevetu, na plaži i – uopće – da to nije (samo) individualna aktivnosti, dokazujete još jednim zanimljivim projektom – emisijom Prekid programa zbog čitanja na trećem programu Hrvatske televizije.



Bivšim. Prekid programa zbog čitanja koji je pokrenula Biljana Romić je prekinut nakon nekih 210 epizoda, premda je ostalo puno nesnimljenih autora, premda je projekt bio ekstremno jeftin, mislim i profesionalan, dobra BBC-ijevska arhiva koja je pokazivala koliko je situacija alarmantno zapuštena, mi smo vrlo korektno snimili i dokumentirali, vlaja i malo kontekstualizirali, 80-ak suvremenih autora. Ukinut je zbog nečije gluposti. Jer se čistilo na HTV sve što je krenulo u doba urednikovanja na HTV 3 Deana Šoše, kolikogod bilo, zapravo, apolitično i narodno blago.

Kad je krenula poplava novih medija, knjizi su predviđali potpuni nestanak s lica zemlje, ali se to nije desilo. Dapače, knjiga se čak i prilagodila, pa se danas, zahvaljujući posebnim aplikacijama, dosta čita na mobitelima, tabletima, laptopima… Ali, nije joj (knjizi) lako, naročito u malim siromašnim zemljama poput naše, gdje nema velikih naklada… Kako ocjenjujete položaj knjige u nas?

Odgovor na ovo pitanje bi zahtijevao knjigu nad knjigama s apdejtanim stranicama od pijeska. Više me zanima problem ne-čitanja knjiga nego drugih izvora znanja i nove neurologije formirane na novim medijima, jer i novim generacijama i adekvatnim tehnologijama se psiho-prirodno nameću iste potrebe, krajnje grubo, potreba za pričom koja osmišljava kaos, za sintezom i hijerarhijom i s time vezanim autoritetima. Manjak ovog zadnjeg se navodno vidi po ishodu američkih izbora.

Izdavači su godinama računali na financijsku potporu iz državnog budžeta, odnosno portfelja ministarstva kulture. Dvije posljednje vlade, ona kratkotrajna, a bogme i ova nova, značajno mijenjaju politiku prema potporama izdavaštvu. Ima li taj mehanizam alternativu?

Zanimljivo je kako su svi osjetljivi kada se daju poticaji za kulturu, a kada se daju za poljoprivredu, prvu kulturu u užem smislu riječi, nisu. O Crkvi koja dobiva mega-poticaje mimo računovodstva, da ne pričam. Novac uložen u kulturu, se vraća, višestruko, možda se to ne vidi u bilanci, ali se vidi u ne-barbarizaciji. A izdvaja se čak i 0,6% cijelog budžeta! Jedan dobra pronevjera Ministarstva zdravstva ili Obrane obično dosegne pola tog budžeta od kojega živi, i izravno, puno ljudi. Naravno da tu ima klijentelizma, posebno u Hasanbegovićevom sazivu Ministarstva i njegovim posljedicama, i ideološke ekskluzivnosti, koja je na inkluzivnoj, svenacionalnoj poziciji svinjarija. Posebno kada nema uporište u izbornim rezultatima, a onda ga još radikalizira.

Bili ste urednik, pa i službeno najbolji u Hrvatskoj, u velikim izdavačkim kućama – AGM i Algoritam, ali ste na kraju završili kao free-lancer. Znači li to da čak ni sa svojim pedigreom niste mogli »progurati« svoj izbor, ili je razlog odlascima nešto drugo?

Razlog je vrlo konkretan, moja matična kuća, Algoritam, se našla u problemima i nije više mogla ispunjavati obaveze prema meni. Jučer mi reče prijatelj, izdavač iz Beograda: »Vidim kolika je kod vas kriza, jer te još nitko nije ugrabio.« Kada sam otišao u free-lancere imao sam jasnu računicu koja je uključivala i uspješne projekte, neki su do sada pobrojani, za koje se smatra da su vrijedni državne potpore. Nije se tako dogodilo. Pa sada tražim novu ravnotežu, i to je neki simptom bolesnog vremena u kojemu se ne možeš posvetiti onome što najbolje znaš.

Kao urednik imali ste posla i s, da tako uvjetno kažem, zavičajnim autorima, Daruvarčanima. Mislim na Damira Zacskaija i Josipa Novakovića. Kakva su bila ta iskustva? Šalju li vam rukopise autori iz ovih krajeva, ima li tu kakav novi dečko koji obećava? Znamo li da iz ovih krajeva potječu i Mato Lovrak, Slavko Kolar, Đuro Sudeta, Goran Tribuson…može li se reći da je po tome ovaj kraj poseban, ili su dobri pisci podjednako teritorijalno »raspoređeni«?

Jedno od važnijih umijeća uredničkog rada je individualan pristup autorima. Takav je bio i s Damirom i Josipom. Zbirka priča »Dobri dani nasilja« je jedna od naših boljih zbirki zadnjih dosta godina. Autentičan je Ružicin glas, a posebno mi je drago što iz njega probija genij Flannery O'Connor, čije sam knjige izdao. Što se trenutne teritorijalizacije pisaca tiče, i scene, istočno od Zagreba je, nikad valjda gore. Ne znam ni kada sam nastupao istočnije od Bjelovara, zadnje utvrde, a to mi je potvrdio i Edo Popović, baš kada smo gostovali u Bjelovaru. Ekonomska depresija kao da se prelila u umjetničku, premda ja tu ne vidim nužne veze.

Imate li, uz organizaciju akcija, uređivanje i čitanje, vremena i za pisanje?

Danas sam baš razmišljao o otme kako odavno nisam napisao kakav esejčić mimo novinske narudžbe. Dakle, ne.

Dolazite li što u rodni Daruvar i zovu li vas ovdašnje knjižnice i škole na tribine ili književne susrete, koriste li tu sretnu okolnost da imaju »zemljaka« u vrhu hrvatske knjige?

Dolazim kadgod mogu, ali, nažalost, sve rjeđe, pogotovo zimi. Ovo je, mislim, prvi intervju koji sam dao za Županiju, jedino gostovanje sam sam organizirao, s Josipom Novakovićem koji je tada bio u finalu Bookera, pa kada je već u Europi, London, hajde da odemo i do rodnog grada. Dakle, ne zove me nitko – nisam siguran ni da ljudi znaju čime se bavim, pravo im i budi – i to je vjerojatno glupo, tim prije što imam dosta »lokalnih« ideja. ali nitko me ne pita, a nisam u životu nikada nikoga vukao za rukav, pa ni neću – nije to ponos, nego prije zauzetost. Daruvar je, dojma sam, odlučio odlučno zaorati svoj identitet i memoriju. Trajati bez trajanja. Nisam ravnodušan, ali ne pomaže se onome tko pomoć ne traži, da ga se ne povrijedi.





Tagovi: kruno lokotar, urednik, free-lancer, književnost, daruvar

Ispred novouređenog paviljona predstavljen najbolji hrvatski kriminalistički roman

Pero Kvesić: Bjelovar je bio gnijezdo iz kojega sam mogao poletjeti i stvarati

Nekad smo erotikom prosvjetljivali, danas su na svakom koraku dezinformacije

Šalković duhovito priznao da je sinoć prvi put čuo svoje djelo koje je dovršio prije 14 godina

Što je klasik?

MNK Bjelovar – MNK Jesenje 5:6

Presjekao preko kružnog toka u Zvijercima i zabio se u ogradu

ADVENT U BJELOVARU: Apfelstrudel & Kim Verson

Malonogometni derbi Bjelovara i Jesenja prenosit ćemo uživo – dođite svi!

KREDIT i POSUDBE

KLIK DO KREDIT i POZAJMICE

Kredit i Posudbe

Nabavite brzi krediiit ovdje

Dobiti zajam ovdje

Pješak udaren kod gradske tržnice, odvezen u bolnicu

Besplatna edukacija za poduzetnice pod pokroviteljstvom Grada i gradonačelnika Hrebaka

Presjekao preko kružnog toka u Zvijercima i zabio se u ogradu

Podržavate li prijedlog Zvona, da se postavi mega replika jedne od najvrjednijih pisanica na svijetu u paviljonu uoči Uskrsa?

Podržavam

Ne podržavam

Klikni na odgovor za koji želiš glasati.
Pogledaj rezultate

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAOGLAŠAVANJESTARO ZVONO